BOKSANJE S CALLAHANOM: Potraga za savršenom pjesmom

SMOG

Nakon dugo, predugo, osjetio si mraz na licu. Visoko u planinama, okružen si šumom i zvijerima, godišnja doba oko tebe su se izmijenila. Koliko puta si odlazio? Koliko puta si sebe vidio kako se opraštaš? Kada si napokon nestao, ništa nije kao što si mislio da će da bude. Hajde priznaj, i sebi i drugima. Iskrenost se ponekad nagrađuje.

Priznaj i pričaću ti o Callahanu, njegovim prvim albumima koji su potpisani kao ‘Smog’, i kako ih doživljavam kao poslijeratne ruševine podijeljenog grada. Grad bez mosta, grad sa mostom, i dalje se ništa se ne mijenja. Ali muzika ne odustaje. Callahanovi eksperimenti bili su soundrack potrage jedne mladosti. Njegov glas je smiraj te sulude potrage.

NA VRHOVIMA, U MAGLI
 
Nikada nisam znao smotati kako valja, ovih dana učim, ali sam imao tu sreću da su svi oko mene savršeno motali. Zelenkasta tvar je tada bila skoro pa kućne proizvodnje, udarala na pravi način i činila da se osjećamo dobro na vrhovima tih srušenih zgrada, gdje smo sanjali o cesti i putovanjima. Mjera se znala, valjda je u tome pola formule. Dodaj tome patnje i smijeh, uz Smog, Arab Strap, Cat Power, dEUS, koji je u tim danima bio najbolji bend na svijetu. Dobro je rekao jedan mudrac: Čim su objavili ‘Best Of’ - sjebali su se!

Nakon ovog bljeska druge polovice devedesetih vraćam se na njihov početak, jer tada, tačnije 1990. godine, objavljen je Callahanov prvi album, snimljen na četverotrakašu, jedinom opremom do koje je tada mogao doći. Dugo se vjerovalo da je namjerno birao takav način muzičkog stvaranja, a album 'Sewn to the Sky' se smatra jednim od najuticajnijih kad je riječ o lo-fi muzici. Bill je kasnije razbio sve priče i iluzije jednostavnim priznanjem da je to u tom trenutku bila najbolja oprema kojoj je imao pristup. No, snovi se ne zaustavljaju zbog tehnikalija. Album je objavila diskografska kuća Disaster Records, ali je malo poslije reizdan za ‘Drag City’, etiketu sa kojom Callahan do dana današnjeg radi.

‘Drag City’ je i izdavač njegovih dviju knjiga. Posljednja je izbor tekstova, ili da budem precizniji poezije, od Callahanovog prvog albuma do posljednjeg, jer tekstovi njegovih pjesama jesu poezija. Knjiga se zove ‘I Drive a Valence’ i ilustrovana je Callahanovim crtežima koje je radio tintom.

DANCING US

U ranim devedesetim 'Drag City' je itekako bio bitna institucija sa savršenim uhom – pružili su dom bendovima poput Pavementa i Silver Jews. Razne verzije Will Oldhamovih Palace inkarnacija objavio je 'Drag City'.  U tom okruženju krenuo je i Callahanov bend 'Smog', jedan čovjek, jedna mašinerija, sam protiv svih, neustrašiv i spreman na san.

Čovjek kojem je biži Stalloneov Rocky od Scorseseovog Taksiste moj je čovjek, a objašnjenje se podudara sa njegovim – priča o nekom običnom ko se bori za uspjeh krećući sa dna: ujedno i govori o mladom glumcu koji pokušava napraviti nešto, što je mladi i nepoznati Stallone sa Rockyjem i uradio, puno mi je bliža od biblijskih priča, i priča o Isusu na ovaj ili onaj način.

Blizak nam je takav Callahan. Govorim o njemu i vidim nas u krugu na vrhu ruševine koja je jednom bila prekrasna vila. Ispod je rijeka, čudnovato zelena. Magična biljka nas veže. Godina je devedeset i osma. Vidim kancelariju na spratu i zamagljene vizije budućnosti muzike i književnosti koje ćemo da mijenjamo. Sjedim u maloj sobi na madracu koji je ispružen na podu, oko nas su ploče i gramofon je u kvaru, iznad su nebesa, razmjenjujemo vizije, oslobađamo se žena smještajući ih u pjesme koje ćemo da pišemo.

BOXING BILL

Callahan voli boks. Kada su ga pitali šta bi radio da nije završio u muzici, bez mnogo razmišljanja je odgovorio: „Mislim da bih bio novinar koji piše samo o boksu, putovao bih svud po svijetu i pisao za novine“. Prva Callahanova knjiga je roman napisan u obliku pisama jednog velikog obožavaoca boksa. Zove se 'Letters to Emma Bowlcut', i objavljena je 2010. godine.

Bill se za boks zainteresovao jer mu je prijatelj napravio nešto ružno, pa je odlučio da ga izbije iz cipela kada se slijedeći put sretnu. Tako je krenuo trenirati. Sve za savršeni knock down srcu najbližih. Na svu sreću ispostavilo se da je zla priča sa prijateljem samo nesporazum, i da nije bilo potrebe za bokserskim vještinama, a kao uspomena na to ostala je ljubav prema boksu.

Imam vreću za udaranje. Crna je i visi u garaži. Ponekad poprima obličja dragih ljudi koji su se upisali u tamnu knjigu dugova. Ili mi jednostavno nedostaju. Tada sam nemilosrdan prema vreći. Crvene rukavice pucaju po šavovima. Kao kad vidim drugara kako gasi 'Smog' u  autu, mrmljajući nešto poput: “Kakvo je ovo sranje?”, iako u kostima osjeća koliko je dobro. S druge strane, u pravu je, vrijeme je za ‘Sing Another Song, Boys’, nogu na gasu i brzinu iznad sto na sat. Vrijeme za zid ispred nas. Da smo tad okončali ne bi mi bilo žao. Savršenstvo trenutka. Ali ako prešućujem svima njima, zašto to pričam tebi… ne postoji način da se određena sjećanja otprave u tunel zaborava. Nema te ispovjesti, kao što ne postoji savršena pjesma o tome.

(zurnal.info)