Mahnitost a ne revizionizam: Bosna je zemlja koja slavi svoje žrtve u tuđim bitkama

Camus je tvrdio kako je ono što je dobar razlog da se živi, ujedno i dobar razlog da se umre. Tu sam misao zapamtio pogrešno, ovako: ono što je dobar razlog da se umre, ujedno je i dobar razlog da se živi. Ako vas neko poziva da za nešto umrete – a čine to, po pravilu, da bi oni ugodnije živjeli – zgodno je odgovoriti: hvala, ali ja bih u ime te ideje radije živio.

PITANJE PORODIČNE TRADICIJE

Misao sam zapamtio krivo jer filozofski utemeljen kukavičluk djeluje mnogo bolje od običnog, pizdunskog kukavičluka.
Meni, eto, hrabrost nije jača strana: kad god sam imao priliku, to sam dokazao. To je, dakako, stvar karaktera. Ali, barem u mom slučaju, i odgoja – porodična tradicija, čak.

Reći ću to ovako. Čak je i baba Milica – a ona predstavlja ratoborni dio porodice; bila je od Vukmanovića, bliska rođaka Tempova, tri-četiri Spomenice u široj familiji – tvrdila kako je u svakom ratu pobijedio onaj ko se živ vratio kući.

Ovi drugi, Nikolaidisi u koje se udala, pravili su hljeb i kifle i tušili ih kome su stigli: Talijanima, Njemcima, balistima, partizanima... Zahvaljujući tome što je rat tretirao kao nešto što nije njegov posao, djed je jednog od sinova, koji se priključio partizanima, uspio spasiti od strijeljanja. Kao gazda sa gazdom je u četiri oka prozborio sa Hasanom Jusufom, balističkim upraviteljem Ulcinja, koji je momka u zadnji čas, umjesto pred zid, poslao kući.

Kada je rat, koji nije bio njegov, okončao pobjedom partizana, ovi su se postarali da mu oduzmu dobar komad imovine koja je do oslobođenja bila njegova. Cijena toga što rat nije bio njegov bila je visoka: jer je nastupio dugi mir, koji takođe nije bio njegov. Pekara, maslinjaci, ćupovi ulja, ušteđevina, radnja u Skadru... čitavo porodično bogatstvo nestalo je u nekoliko godina. Djed je umro u bijedi, u kojoj je odrastao moj otac. Djedova ko-zna-koja-po-redu žena, očeva majka Milica, nikada nije dobila penziju, čak ni socijalnu pomoć. Šta ćeš: djed je bio dobar u poslu, ali čak i najbolji se zajebu.  

Sad kad sam vam otvorio dušu, možemo preći na stvar.

PRELAZAK NA STVAR

Čitam danas i ne razumijem.

Tekst počinje naivno: „U gradu Asiagu u Italiji od 2. do 4. juna ove godine održana je ''Manifestacija mira i sjećanja Meletta 2016.'' koja se svake godine obilježava na godišnjicu velike bitke na Monte Meletti (sjeverna Italija) kojom je Austro-Ugarska vojska ostvarila jednu od najslavnijih pobjeda u Prvom svjetskom ratu“. Dobro, kažem sebi, ratni derbi u Monte Meletti zanima me taman koliko meč bečkog Rapida i F.C. Torina.  

Ali ispod toga piše „Općina Centar je i ove godine finansijski podržala obilježavanje ove manifestacije“. Šta će Općina Centar finansirati obilježavanje bitke u kojoj su Austougari pobili Talijane? Je li to neka vrsta odštete što smo im ubili Franca? Ali ne bi li onda pare trebala keširati opština Stari grad, jer na njenoj teritoriji je Princip pucao? Mislim se: kako god, samo da nije nas sa Dobrinje zapalo da finansiramo obilježavanje K und K ratnih pobjeda.

Čitam dalje da je Bosna i Hercegovina na manifestaciji bila zastupljena na visokom federalno-opštinskom nivou. Obilježavanju stogodišnjice su, veli vijest, „u ime naše zemlje prisustvovale delegacije iz Sarajeva i Bihaća... u ime Općine Centar manifestaciji je prisustvovao predsjedavajući Vijeća Nedžad Ajnadžić. Pored predsjedavajućeg Ajnadžića, obilježavanju godišnjice prisustvovao je i Sead Jusić, zamjenik ministra odbrane BiH, Salko Bukvarević, federalni ministar za boračka pitanja, te Nedžad Koldžo, načelnik Općine Novo Sarajevo“.   

Ako se pitate šta su svi ti ljudi tamo radili, kao što sam se ja pitao, evo odgovora, citiram:

„...bitka na Monte Meletti se odigrala 7. juna 1916. godine, kada je poražena italijanska armija i u kojoj je poginulo 208 Bošnjaka različitih vjeroispovijesti, pripadnika Druge bosanskohercegovačke regimente austrougarske vojske, poznatije kao Bošnjačka regimenta.
Ova regimenta je jedna od najodlikovanijih jedinica u Austro-Ugarskoj vojsci, a njeni pripadnici su se poznavali po fesovima koji su bili sive boje u ratu, a crvene u miru. U čast svih pripadnika bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti koje su bile u sklopu Austro-Ugarske vojske, austrijski kompozitor Eduard Wagnes je komponovao vojni marš pod nazivom "Die Bosniaken kommen" (Bošnjaci dolaze), koji se i danas izvodi na svim vojnim manifestacijama u Austriji“.

Da nam sa najviših akademskih, umjetničkih, pravosudnih i političkih adresa nije već saopšteno da je Draža bio antifašista, da su Jevreji u Jasenovcu sami sebe ubijali, da su četnici i ustaše žrtve a partizani dželati, da kad na kakvom sportskom natjecanju pobijede Srbija ili Hrvatska, na ulice bosanskohercegovačkih gradova u euforiji trebaju istrčati bosanskohercegovački Srbi i Hrvati, a kada pobijedi Turska, na ulice Bošnjaci! – čovjek bi se ibretio.

Ovako, ono čemu tepaju „revizionizam“, a zapravo je gola mahnitost, već je odmaklo tako daleko da nam dosjetke kakva je „džabe ste krečili“ više ne pomažu. Ništa nam više ne pomaže. Jer istina je: naši su oni koji su džabe krečili. Sve ono što su dobri ljudi od četrespete do devedesete izgradili, ovi su prodali. Sve što su oni pomirili, uvezali i zbratimili, ovi su zavadili, pokidali i zakrvili.

ŠTA SE OČEKUJE OD NAS

Ko se više može začuditi onima koji iz Bosne idu na Bleiburg, na Ravnu goru, na proslave pobjeda turske i austrijske vojske? Norma je ono što je dominantno. Ako je norma da se laže, krade i ubija, zatvori su puni onih koji su odbili lagati, krasti i ubiti. Ako je ludilo zavladalo, normalni su oni koje valja hospitalizovati.   

Tada su posve uobičajene vijesti poput one o kojoj je ovdje riječ: tada se sa ponosom ističe kako je „Bošnjačka regimenta jedna od najodlikovanijih u Austro-Ugarskoj vojsci“, tada se od nas očekuje da nam srce od ponosa zaigra kada pročitamo kako je „austrijski kompozitor Eduard Wagnes  komponovao vojni marš pod nazivom "Die Bosniaken kommen" (Bošnjaci dolaze), koji se i danas izvodi na svim vojnim manifestacijama u Austriji“.

Tada se od nas očekuje da pjevamo od sreće što su bosankohercegovački političari obišli mjesto gdje je, tuđom voljom i za tuđi interes glavu izgubilo 208 ljudi iz Bosne i Hercegovine koje je, lako je zamisliti, prisilno diglo u vojsku i poslalo da pogine u zemlji o kojoj nisu znali ništa – jer tada u Bosni nije bilo čak ni picerija.

Da se vratim na pogrešno zapamćenog Camusa: u Austro-Ugarskoj bih živio radije nego u Jugoslaviji Karađorđevića, koja je bila istinska tamnica naroda, i radije ne bih poginuo ni za jednu ni za drugu -  a nešto mi govori da su radi da za njih ne poginu bili i svih 208 pokojnih pripadnika Bošnjačkle regimente.

Veličina Titove Jugoslavije je bila u tome što tu zemlju, koju moj djed nije smatrao svojom, niti je ona svojim smatrala njega, ja i danas, kada odavno nema ni djeda, ni Tita, ni Camusa, ni te zemlje, smatram domovinom.

Drugi, opet, domovinom smatraju Tursku, treći Austriju, četvrti Srbiju, peti Hrvacku... Svima su nama domovine u nekom drugom vremenu, na nekim drugim geografskim koordinatama. A šta je onda danas Bosna, osim što je zemlja čiji ljudi slave tuđe bitke i ustaju na himnu tuđih država?

(zurnal.info)