ĆIRO TRUHELKA: Kako je biskup Strossmayer odnio vrijedne starine iz Bosne

Bosanskim starinama i njihovu očuvanju nije se prije okupacije obraćala nikakva pažnja, a nije bilo bolje ni prvih godina iza okupacije. Što bi se u zgodama nalazilo vrijedno već prije, to se preko Dalmacije prodavalo u inozemstvo, a u prvim godinama okupacije slali su se nalazi veće vrijednosti u dvorski muzej u Beč, a nešto i u Zagreb.

Tako je glasoviti nalaz brončane dobe iz Krehina gradca došao dijelom u Beč, dijelom u Zagreb, dok su iskopine sa Crkvine na Glasincu, s osobito vrijednim votivnim kolima u obliku ptice, poslane u Beč. Mnogo toga su raznijeli i privatnici kao uspo­menu na Bosnu, te je i tim načinom mnogo izgubljeno. Ali je bilo sabirača koji su iz Bosne izvozili znamenite zbirke.

Tako me je jednom upozorio kanonik Jagatić da je još prije okupacije biskup Strossmayer poslao u Bosnu povjerljive fratre da obiđu samostane, pa ako tamo nađu vrijednih sta­rina, neka gvardijane sklonu da mu to predadu na čuvanje, jer postoji mogućnost da bi to, dok je Bosna pod turskim jar­mom, moglo propasti, kako je već mnogo toga propalo; on će to čuvati kao amanet, a čim se Bosna oslobodi turskog go­spodstva, vratit će prijašnjim vlasnicima.

Da je biskup u svojoj zbirci u galeriji doista imao nekoliko bosanskih starina, paramenata i oružja, vidio sam uređujući galeriju, a osobito mi je ostala u pameti slika kralja Tome, komu se ukaza Isus pokazujući mu svoje rane, što je po predaji ponukalo kralja da prijeđe na katolicizam. Na leđima je te slike bio prili­jepljen list pergamene, a na njemu rodoslovlje bosanskih kra­ljeva naslikano rukom onog istog Petra Istije Ohmučevića, za koga sam utvrdio da je autor fojničkog grbovnika.

Pošto se tu radilo o važnim povijesnim i umjetničkim spomenicima Bosne, nastojao sam najprije utvrditi da li su Jagatićevi podatci vjerodostojni i ustanoviti da li po njegovu sjećanju postoji negdje u franjevačkoj pismohrani izvorna po­tvrda, sastavljena prigodom predaje rečenih spomenika.

Još točnije sam podatke dobio od tadašnjega gvardijana i žu­pnika u Jajcu fra Ive Kneževića, kojega sam cijenio kao pozna­toga bosanskog povjesničara. Njegovi su podatci bili toliko važniji što je Strossmayer njega glavom poslao u Bosnu da mu dobavi te slike i starine. Sve to mi je rekao ne samo usmeno nego i u opširnom pismu, u kojem potanko opisuje razgovor što ga je imao s biskupom u Đakovu o toj stvari, te me na kraju poziva da nastojim kako bi se ti predmeti vratili na svoje mjesto. Kako je i provincijal pristao da se zauzmem za to, napisao sam Strossmayeru pismo i zamolio ga da one slike i umjetnine vrati na staro mjesto, jer im sada ne prijeti sa strane Turaka nikakva opasnost.

Morao sam čekati na odgovor dok ga ne dobih od bi­skupova tajnika mons. Cepelića, koji mi u biskupovo ime javlja da je ovaj predao sve te stvari zajedno sa svojom ga­lerijom slika jugoslavenskoj akademiji i neka se za to obratim njoj.

Pisao sam, dakle, predsjedniku dr. Franji Račkom, koji mi, ne obazirući se nimalo na nepovoljno svjetlo koje bi, u slu­čaju da odbije, palo na njegova pokrovitelja, odgovori da je akademija te stvari dobila od biskupa bez ikakva ograni­čenja, da ih smatra svojom svojinom i da nema govora da bi to akademija vraćala.

I tako sam se našao pred alternativom da spor predam javnosti, zbog čega bi biskupova osoba došla u neugodno sv­jetlo, ili da čitavu stvar u interesu njegova ugleda prešutim. Odlučio sam se na potonje.

Tek oko četrdeset godina poslije dospjelo mi je ono pismo fra Kneževića opet u ruke i ja sam ga kao kulturno-povijesni dokumenat priopćio u Narodnoj starini, a čudnim je slučajem i Šišić u Strossmayerovoj korespondenciji priopćio jedno pismo koje se odnosi na istu stvar, prema kojemu se čini da je mislio da me je na onu akciju potakao Kršnjavi, i nas obadva zove “nevaljalcima”. Mene to naravski nije ozlovoljilo, s tim manje što me je stavio u isti red s Kršnjavijem, čije će se ime još dugo spominjati u povijesti hrvatskoga kulturnog preporoda, ali pitanje po­vratka tih starina i umjetnina još je i danas otvoreno, pa držim da su nadošli i vrijeme i ljudi koji će poraditi oko toga da se ono konačno riješi i da se franjevcima vrati nji­hova starina, a s imena jednog mecene da se skine sjena koja ga zamagljuje.

Ćiro Truhelka (Osijek, 2. 2. 1865 – Zagreb, 18. 9. 1942) stekao je velike zasluge za osnivanje i uređenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu; bio je njegov prvi kustos (1886) i direktor (1905), te niz godina urednik muzejskoga Glasnika. Od 1926. bio je univerzitetski profesor u Skoplju. Osim prethistorijom, bavio se klasičnom i srednjovjekovnom arheologijom, paleografijom, numizmatikom, historijom, etnografijom... Objavio je golem broj radova, od kojih su mnogi fundamentalno važni. Među značajnije radove spadaju: Bosančica; Slavonski banovci; Die Nekropolen von Glasinac; Sojenica u Donjoj Dolini; Kraljevski grad Jajce; Das mittelalterliche Staats-und Geschichtswesen in Bosnien; Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive; Die geschichtliche Grundlage der bosnischen Agrarfrage; Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko; Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne; Starokršćanska arheologija; Studija o podrijetlu; Uspomene jednog pionira (memoari) i dr.

(zurnal.info)