Nebojša Lujanović, Maratonac: Čovjek ne bira trenutak svog pada

 Na stazi koju si sam odabrao, maratonskoj, stvari su jednostavne. Iza tebe su transparentne brojke: bruto i neto vrijeme, tempo, poredak. Na stazi koju nisi birao, životnoj, ništa nije jasno, ni kriteriji, ni poredak, ni vrijeme. Vrijeme je pogrešno, ili si ti pogrešan u vremenu kakvom jest. Život je staza na kojoj se ne mičeš.

Bio si tužna priča. Pa tragedija. Pa vic. I na kraju anegdota. To je vic koji je previše stvaran da bi mu se i dalje smijali. 

Ovo je neobična utrka u kojoj tapkaš u mjestu. Radionice, projekti, gostujuća predavanja, namješteni natječaji za posao, festivali, tribine, pisanje, recenziranje, uređivanje… Trošiš se, a ne stižeš nikamo. Ne možeš naprijed. Oznaka kilometra uz stazu se ne mijenja. Možeš ostati na istome ili pasti. To su jedine opcije.

Ovog puta možda padaš.

 

***

 

Svi ti vražji hosteli. Ukopani u zemlju. Zbijeni između betonskih divova. Utisnuti u nasip ili nanos. Natkriveni prugom ili nadvožnjacima. Nikada signala.

Ponoć je, trebao bi leći, odmoriti, ali i u ovom münhenskom hostelu hvataš signal po hodnicima. Hodaš u krug po labirintu ostava i vešeraja, gaziš po nabacanoj trkačkoj opremi pred vratima jer u sobama nema ormara za osam cimera.

Hvataš samo fragmente sinovog plača. Obećao bi mu nešto, ali te taj nedostatak signala ustvari spašava. I kad smisliš obećanje, teško ga se držiš. U tom trenu, sve se uroti protiv izgovorene riječi. Volio bi mu obećati boljeg sebe, ali njemu treba nešto konkretnije. 

Kao što tebi treba odgovor.

'Tata, ne mogu spavati!'

'Tata, kad ćeš doći?'

'Tata, zašto si opet morao ići?'

Treba ti jednostavan odgovor, jednostavan kao dječje pitanje, zašto si morao ići? Tražiš li, k vragu, taj signal ili bježiš od njega? Da ne bi opet čuo to pitanje. Jer odgovor ne znaš.

Duboko u noć, svega par sati prije utrke, u dragocjenim dijelovima večeri kada bi trebao spavati i prikupljati snagu, ona kopni pod naletima nedoumice: postoji li mjesto na kojem sam večeras potrebniji od ovog ovdje? Ima li stvari smislenijih stvari od utrka koje sam treba ovih dana trebao napraviti?

'Tata…'

Još jednom. A onda se gubi signal. U dnu hostela si gdje je nekakva ostava. I debeo tepih na podu. Bez cimera i smrada iznošenih patika. Mogao bi ovdje odspavati.

 

***

 

Trčanje kao pokora ili iskupljenje? Misao za sobom uvlači miris tamjana u nosnice. S religijom te veže samo osjećaj nejasnog grijeha. Negdje si nekome zbog nečega kriv, nešto si pogriješio, zbog nečega se moraš iskupiti. I samo to.

Pa se tako svakog puta sjetiš jedinog svećenika na stazi. Fra Tome iz Crkve Svetog Ante na Poljudu.

Njegova se smjena na misi ne smije kositi niti s jednom utakmicom na stadionu. Kao niti s jednim važnim maratonom. Fra Tomo bi sada, da je tu u Munchenu, blagoslovio stazu, onako, iskreno, od sebe, i počeo trku. Pa bi trčanje uz njega bilo neka vrsta trčanja u zavjetrini.

Ali, u Munchenu nema ni fra Tome da zazove Boga, kao ni Poštara da ga opsuje. To su ustvari jedine dvije teme oko kojih se franjevac i Poštar ne slažu. Bog i Hajduk. U oba slučaja, Poštar je za vrijeme debate u negacijskoj skupini. 

Međutim, njih dvojica ostaju nerazdvojna jer ih veže više stvari nego što ih razdvaja.

Obojica su kondiciju tekla dugim pješačenjima u svojim selima. Fra Tomo je imao 30 kilometara od rodnog sela do Međugorja, te cijelu svoju mladost prolazio tu razdaljinu svake nedjelje. Poštar od svog rodno do trafike u Sinju pak 10 kilometara; gotovo svaki dan. 

Veže ih i zemlja koju obrađuju u pauzi između rijetkih treninga, tvrdeći da se tako najbrže vraća u formu. Iako će fra Tomo reći da je zemlja dar od Boga, a Poštar vražje prokletstvo.

Veže ih i posao. Fra Tomo raznosi Božji glas. A Poštar glas ljudi od vrata do vrata. 

Kada bi birao gdje ćeš pasti, birao bi da to bude uz fra Tomu i Poštara. Brzo će te preporučiti Bogu i Tvojima. Najbrže će i do jednog i do drugog stići glas. Kad bi na kraju života postojalo smirenje. I kada bi glasovi donosili mir unesrećenima gubitkom.

Ali, čovjek ne bira trenutak svog pada.  

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Osim pripovijedaka, eseja, književnih recenzija, autor je i preko tridesetak znanstvenih radova, od kojih su mnogi upravo o Ivi Andriću. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007.), Godina svinje (2010.), Orgulje iz Waldsassena (2011.), Oblak boje kože (2015.) i Južina (2019.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (2008.), priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016.), knjigu eseja Fatalne simetrije (2019.) te znanstvenu knjigu Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja (2018.). Protekla dva mjeseca izašle su mu dvije knjige: znanstvena rasprava U rovovima interpretacija i roman Maratonac. Vodi radionice kreativnog pisanja; sudjeluje u kulturnom životu organizirajući književne tribine i festivale. Zaposlen na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Živi u Splitu, otac Lovre i Loti.

(zurnal.info)