Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović: Čovjek u sivom odijelu, s crvenim šalom
Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?
Iznad dugačke klupe na kojoj je sjedio čovjek u sivom odijelu s crvenim šalom bilo je razgranato, golo stablo okićeno vranama. Na potpuno plavom nebu. Gledano iz daljine, izgledalo je kao umjetnička instalacija. Jer, čovjek se nije ni micao. Gledao je pravo pred sebe. Vrane se nisu micale, tek poneka bi se protresla. Nije bilo nikakvoga zvuka. Kao dugački, jako dugački kadar nekog filma.
Svaki dan su ljudi iz zgrade prekoputa parka gledali čovjeka kako od jutra do četiri popodne sjedi na toj klupi. Negdje oko podneva, iz torbe bi izvadio sendvič, odmotao ga i polako jeo. Tek onda bi vrane otkitile stablo i sišle u travu pored klupe. I vratile se opet, do četiri popodne, kada bi on polako ustajao i odlazio. I one bi prhnule, u nebo, u večer, u posljednji obrok pred spavanje.
Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao? Sigurno je u ranoj penziji. Beneficirani radni staž, da, to je sigurno, jer je premlad za penziju. Zašto još uvijek nosi odijelo? Radna navika. Neki ljudi nikad ne iziđu iz odijela, kao iz kostima za život. Drugačije ne mogu funkcionirati. Zašto ga se ptice ne plaše? Možda on ne postoji! (Jedan je komšija išao provjeriti je li živ čovjek).
Čovjeku u sivom odijelu s crvenim šalom, također, nikad nije bilo ni vruće ni hladno, zaključili su stanari. Sjedio bi tu i po najvećem zvizdanu, i po snijegu, samo što bi preko ramena imao prebačen sivi kaput. Vrijeme se njega nije ticalo. Nije mu bilo bitno. Jedini vremenski orijentir bio je podnevni sendvič i odlazak ptica. Možda je dobro, živjeti tako. Mora da misli mnogo! Možda je pisac? A možda je samo poludio. Jedan je dječak s drugog sprata jednom bacio praznu plastičnu flašu pred njega. Ustao je tek u četiri popodne, uzeo flašu, i stavio je u torbu. Da, definitivno je samo poludio, zaključio je dječak.
Ono što nisu znali stanovnici zgrade preko puta parka je da zapravo, on nikad nije puno mislio. I kada bi mislio, bilo bi to nešto lijepo. Ptice, njegova žena, njegov stan, njegova omiljena fotelja. Njegov tako ukusni sendvič koji mu je ona pravila svaki dan. Da, lijepe misli. U njegovoj su glavi, u jednom momentu, loše misli imigrirale. To je bio jedini način da opstane. On. Misli. Njegova žena. Nebo nad pticama. Svaki dan je jednostavan dan, svaki dan liči jedan na drugoga. Mora ličiti jedan na drugoga, kako bi on znao šta mu je činiti. Nije se smio dogoditi drukčiji dan. Osim što ptica nekad nije bilo zbog snijega i vjetra. Ali i snijeg i vjetar, i to su lijepe stvari. Kako je njegova žena voljela vjetar! Govorila je da kao iz nje oslobađa dahove koje je još od djetinjstva čuvala u sebi i nikad ih nije izdisala. Kao da bi joj dao krila i osjećala se kao da može sve. Bože, kako je njegova žena voljela vjetar!
A put od parka do kuće za koju stanovnici zgrade preko puta nisu znali ni gdje se nalazi? Najviše je volio taj put. Djecu koja trče, a zapravo nigdje ne žure, penzionere s rukama na leđima, ljudi koji su izašli prošetati pse, ali zapravo su izišli prošetati sebe i sresti druge ljude koji šetaju pse i sebe. I razgovarati. Kako su samo ljudi voljeli razgovarati. O svemu. O banalnostima, o namještaju, pokvarenoj peći, osipu od Cedevite na vratu. I dijelovi njihovih razgovora koje je slušao dok je hodao polako činili su za njega mnogo – osjećao se kao dio života. Dugovao je to svojoj ženi. Da bude dio života. Jer ona je bila tako puna života da je ponekad mislio da njeno malo tijelo to neće moći podnijeti.
I polako bi išao, nikad prečicom, uvijek dužim putem, do bijele visoke zgrade u predgrađu. Pogledao bi gore, prema šestom spratu gdje je živio, i vidio svoju ženu na prozoru. Malenu, skladnu, s malenim stomačićem, iako je već šesti mjesec trudnoće. Sve na njoj bilo je savršeno i maleno. A vjetrovi oko nje su voljeli da budu jaki. Mahnula bi mu s prozora, i on njoj.
Penjao bi se uvijek polako, pješke, zbog kondicije. Ona je ranije otključavala vrata, stajala pred vratima, čekala da on uđe, objesi mu se oko vrata... i to je taj trenutak za koji je živio od jutra i zbog kojeg je bivao živa slika stanarima preko puta parka. Njene ruke oko njegovog dugačkog vrata, dodir njenog stomaka, topli dah iz njenih usta.
- Mili moj! Jesi se umorio? Kako je bilo na poslu? Nije valjda opet ono zakeralo nešto tražilo da radiš prekovremeno... ccc. Ne sekiraj se, nećeš nikad pogoditi šta sam ti skuhala....
(zurnal.info)
