Dijala Hasanbegović: Dan kad se slave jesen i penzija

Peti je u mjesecu i ponedjeljak je. Peti je septembar i vrijeme je da se iz ormara izvuku lagani kaputi, podloženi prsluci, mantili. Sve su to iz ormara iznijeli naši penzioneri, a najbolje komade, one koje su našli na pijacama i prodavnicama rabljene robe, čuvaju za dan kad je penzija.

Lijepo se obuku i čekaju poštara pred haustorima. Obuku se lijepo i čekaju u redovima na šalterima i bankomatima. Smiješe se, i oni bolesni, i oni koji su zvali komšiju da im pomogne da se obuku, i oni se smiješe. Četrdeset i nešto godina, radila sam, kaže žena nogu previše otečenih za cipele, pa je došla u lijepim papučama, s ružom. Radila sam i zaradila ovo nešto malo, ali meni dosta. Šta bi trebalo posebno, meni samoj?

Djed iz kvarta, vitalan, preplanuo i uvijek spreman za razgovor, dolazi po penziju sa svojim psom. Obojica šepaju na isti način. Nabrao je psić, svojih, psećih godina koliko i njegov vlasnik, i prati njegov ritam. Djed ga šiša, frizira, kupa. I uvijek i svuda ide s njim, pa i po penziju. Ovog je jutra djed odabrao bež košulju, smeđi kaput i farmerice. Jesen je, ali još uvijek je toplo. Odjeća je savršeno očetkana, bez psićevih dlaka. A mali, on je počešljan i ima zlatnožutu vrpcu oko vrata. U njemu igra hiljadu damara. Nešto se čeka, i nešto dobro, i njegov je drug, njegov vlasnik, obukao svoju bež košulju.

Cijeli kvart, u kojem je pet banki, miriši na nešto što uskoro više nećemo imati, a samo možda pamtiti. Na stare toaletne vode, na mirisne doručke, onako, zdrave, s jajima i sušenim mesom, na kafu spremljenu uz drhtavicu i jutarnje jesenje žmarce. Na živote koji će nas jednog dana napustiti, kao i svi životi, ali koji će sa sobom odnijeti i vrijeme u kojem su cvjetali. Odnijet će svoje proljeće. Ali danas, danas slave svoju jesen. I svoju penziju, kolika god da je. Mire se prijatelji i prijateljice koji su se posvadili nekidan zbog pogrešnog odabira prodavnice za kupnju patlidžana. Nije bitno gdje je bolji, svugdje su slični, napravila sam sataraš, slatki su kao med. Ma, svi oni dobavljaju s istog mjesta. Znaš, ujutro oko pola osam, piljar preko puta snizi cijene za cijelu marku. To, kad zna da mi izlazimo. Ne, ne pušim više, prestao sam prije godinu dana, ali dobre motane cigare za marku i po ima ona gospođa sa zelenom maramom. Ma ne, svezana joj marama navrh glave, k'o u sultana, mislim da je ispod i neki karton uvalila. E, ona.

Djed s psićem voli razgovarati. Zapravo, ne. On voli govoriti. Žena u ljubičastom kaputu, namirisana toaletnom vodom s mirisom ruže, objašnjava prijateljici kako on zapravo, uvijek traži nekoga kome bi pričao o svom psu. Pa, da, ima, ima dobru penziju dok može maloga da hrani. Ali ne vodi ga na sređivanje. On ga šiša. Jednom mu je namjestio frizuru, isto Jovanka Broz.

Nervozni su penzioneri u redu pred bankom, ali svejedno se smiješe. Ove koji nabrajaju šta će sve morati uzeti u apoteci i doplatiti, ignoriraju oni koji su odlučili otići na kafu nakon što podignu novac.

„A, gdje ćeš ti kad dođeš na red, Hamdija?“

„Ja ću na kafu.“

„Dobro. I ja ću.“

Hamdija i Jadranko više ne idu skupa na kafu. Hamdija je shvatio da Jadranko u njemu budi negativna sjećanja na istu fabriku u kojoj su radili, i shvatio je da je bolje sam sa svojim mislima. Djed s psićem objašnjava komšinici njihov ritual spavanja.

„Legnem ja na kauč, tu obični zaspim, uz televiziju. Ali, on gleda. Gleda televiziju. I ovu kampanju i sve, to on pogleda, ne odvaja pogled. Da, nekad otvorim oči i vidim: on gleda. I nekad pred zoru, odem u sobu da odspavam još malo. Ma, nije mi isto već deset godina otkako je ona preselila, ali pred zoru, tad mogu. I on dođe za mnom. I tek tu, tad, on spava. I to samo tih dva-tri sata, dok ne ustanem. Ali njemu dovoljno. Vidi ga! Vidi kako je raspoložen. Idemo u mesnicu prvo, pa onda u apoteku. Ako hoćeš, možemo skupa.“

„A lijepo je to, Salih, što imaš druga. Ja bih voljela da imam druga, ali jedva sebe nosim...“

Iz poslovnice izlaze i s bankomata odlaze, svježe, očetkane, mirisne i nasmijane generacije, sporim korakom. Neko od njih će dan prešutjeti, ali većina će ih prepričati. Dan, život, smrt. Jednog dana, sva njihova sjećanja nestat će. Postat će naša sjećanja, koja nam neće biti dovoljno važna, da budu više od anegdote. No, ne muči ih to. Barem ne izgleda da ih muči. Na njihovim licima, dok se dogovaraju za šetnje, kupnje, rasprave, titra život koju su živjeli, i ne namjerava se ugasiti dok to ne odredi Tiranin Priroda.

„Ove zube sam plaćao na rate, napatio se, ali nikad nisam imao bolje. Znaš kakvi su moji pravi zubi bili? Da bog sačuva. Sad se mogu nasmijati k'o čovjek“.

Psić Bobi je čekao strpljivo dok je djed podigao novce s bankomata. Gospođa je morala ući u poslovnicu, tamo su već upalili grijanje, bilo joj je vruće pod pamučnim šalom s uzorkom ruža nepostojeće nijanse. Izišla je, na trenutak razmislila, i sjela na klupu ispred mesnice. Gledala je u psića, nevezanog, koji je sjedio pored klupe i žario očima okolinu, u iščekivanju. Salih se brzo vratio.

„A, tu si. Evo, kupio sam mu jetrice, to najviše voli, uzeo sam malo i sebi, i probrat ću nešto povrća. Jesi dobro? Ma, bit će ti bolje kad malo prošetamo. Hoćeš da prošetamo? Dobar je karfiol došao gore, baš mi se nešto jede, šta ti misliš šta bih od ovog mesa i karfiola mogao? Ja znam da Bobi voli kad ima malo povrća u mesu, on ti to pojede, baš voli prilog od povrća. Jedino neće slatko, a to je dobro, jer slatko mu može baš naškoditi...“

Gospođa je udahnula, izdahnula, obrisala maramicom znoj sa čela i nasmiješila se Bobiju. Svijet je stajao, svijet je odavno stao. I ona živi jedan te isti dan, svaki dan, osim danas.

„Može, Sale. Ja znam gdje ti je najbolji danas karfiol.“

(zurnal.info)