Život na turističkoj destinaciji: Divlja pohlepa za dvonožnim novčanicima

Sve se događa kao u onoj Arsenovoj pjesmi, samo još malo užasnije. 

Još jedno ljeto curi kroz uska grla naših života i ostavlja nas opustošene, nesigurne i pomalo uplašene. Takvi smo savršen preslik naših gradova koji iz godine u godinu bivaju sve manje našima. Teško ih je prepoznati pa zato i sami sebe teško prepoznajemo. Naime, otkada više ne živim u gradu nego na destinaciji sve mi se čini stranim i tuđim, neprepoznatljivim. Racionaliziram: ljudi moraju od nečega živjeti, a mi smo, eto, sretni što barem imamo turizam. Zatim se pobunim protiv vlastitog racionaliziranja jer mi se čini da turizam izvlači ono najgore u nama. Sve je to stihija, ne znamo kuda to vodi i što će ostati nakon svega ako išta više ostane.

OTIMANJE

Kada god odem u mostarski Stari grad obuzme me neka čudna nelagoda. Pukim slučajem u posljednjih sam dvadesetak dana bio i u Splitu i u Dubrovniku i shvatio da me i tamo obuzima isti osjećaj. Ne hodam već se šunjam okolo uplašen da ću biti zamijenjen za nekog turista a ne želim se dovesti u situaciju u kojoj se ljudi otimaju za mene. Imam dojam da po gradu, barem za lokalne djelatnike, ne hodaju ljudi već novčanici. I onda vidim gomilu nervoznih ruku kako posežu za njima i odvlače ih u mrak. Treba u par mjeseci namiriti cijelu godinu pa ljudima sjaje oči i usta se pjene. To me čini dodatno potištenim. Ljudi se prepušteni sami sebi pa iz njih izbija neka divlja pohlepa. 

A onda i ti turisti. Gledam ih kako se vuku po ulicama koje cvrče od vrelina, vuku za sobom malu djecu kojoj nije jasno zašto sada moraju šipčiti okolo ne znajući da valja iskoristiti svaki trenutak boravka na destinaciji. Tu je sve prilagođeno njima ili bi tako trebalo biti. A oni su cijelu godinu naporno radili kako bi sebi priuštili tumaranje po žegi i sav taj lažni luksuz koji ih mami da troše svoje novce jer kad će se opustiti nego tada. 

Onda dođe kolovoz, nekako protrči preko naših planova i želja i ispljune nas u pustu dugačku jesen gdje se moramo suočiti s vlastitom ružnoćom i odsustvom života u našim gradovima. Ostanu nam puste kulise čiju ljepotu više ne razumijemo izuzev kao resurs koji će nam mogućiti da gerilskom strategijom otmemo koliko možemo zaboravljajući da i mi sami možemo biti u situaciji u kojoj smo objekt, kožnati predmet napunjen eurima i dolarima. 

IZMICANJE

Treba dugo prati ruke i gledati kako nam svijet izmiče ispod nogu. Ljepotu bi trebalo znati podijeliti s drugima, onima koji je znaju razumjeti a ljudi ko ljudi – njih ljepota iritira i zato im je možda i dobro što su joj našli uporabnu vrijednost. Ne odu samo turisti iz naših malih toplih gradova, ljepotu smo i mi napustili i onda kroz jesen i kišnu zimu tuguje, samotna i neshvaćena, iščupana iz naših stomaka pa smo ružniji nego što bismo trebali biti. I u takvom svijetu i živimo. 

(zurnal.info)