DOBA LAŽNIH PROROKA: Risto, Končita i William Bell

Imao sam komšiju, drag je čovjek bio... Primao je neku sitnu švedsku penziju ili socijalu, nikada nisam saznao. Tvrdio je da je mirnu starost zaradio tako što je u Štokholmu: vidio otvoren šaht, odlučio da ugrabi priliku, skočio, pa tužio državu. Ni ljeti ni zimi nije skidao kožni prsluk na kojem je dao da mu se izvezu dva slova: RM. To je značilo: Rubinov maneken. S ponosom je nosio tu titulu koju je sam sebi dodijelio, i u skladu sa njom živio. I umro, nakon što je kroz jetru propustio šlepere Rubinovog vinjaka.

HILMO STRADAO ZBOG KONČITE

Amfilohije Radović ima daleko zvučniju titulu od mog rahmetli susjeda. Džaba mu: nije bitno što si, nego kakav si u onome što si. Moguće je biti otmjen alkoholičar, dostojanstven fizički radnik ili načitana porno zvijezda, a moguće je, kao što vrlo dobro znamo, biti svinja od akademika ili pisca.

Moguće je, takođe, biti sramota za hrišćanstvo,  kao ovdašnje visoko pravoslavno sveštenstvo.

Dok Bosna i Srbija broje mrtve, a ljudi ponovo ostaju bez svega što imaju, naši se popovi bave Končitom i gej paradom, demonstrirajući još jednom da religija, u njihovoj izvedbi, nije biznis pružanja nade, nego konstantno zapišavanje teritorije, bilo doslovno, bilo one ideološke, makar to značilo i pišanje po grobovima.

Kaže Amfilohije Radović da... Ma jok, ovo se ne može prepričati. Ovdje je nužan citat.

Pazite, u ovom trenutku šta se događa. U Evropi ko dobija prvenstvo? Dobija ta nesreća, odnosno taj nesrećnik, ne znam ni kako se zove koji se afirmiše kao Isus.

Pitaju ga novinari mislili on to na Eurosong, a on veli:

Apsolutno. I time se propagira razaranje ljudske prirode, ljudskog bića i to se stavlja na pijedastal na uzor novim pokoljenjima i generacijama. Kao što se ponovo priprema ta parada srama, koja je u dubini razaranje hrišćanskog etnosa, naravi i razaranje ljudske prirode i smisla ljudske prirode. Sve su to znamenja našeg vremena i jednostavno očekujem da nas Bog još voli čim šalje takve opomene kao što je i Srbiji poslao takve opomenu, da se malo zamislimo nad sobom i nad putem kojim krećemo i koji prihvatamo da je to normalni ljudski put.

Mogao bi čovjek pitati Amfilohija:

Ma jesi li siguran da je Bog na “razaranje ljudske prirode” na Eurosongu odgovorio razaranjem Doboja?

Nije li, Risto, taj tvoj Bog, koji zato što mu se ne sviđa Končita iz Beča sruši kuću Hilmi u Maglaju odveć sličan Ratku Mladiću? Mislim, nije li to isto vrsta neselektivnog kažnjavanja, nalik na Mladićevo bombardovanje Sarajeva?

I s tim u vezi: zašto, bolan, ne potopi Beč, a ne Bosnu i Srbiju?

Aha, Bog potapa one koje najviše voli, one od kojih nije digao ruke? Znači da voli bog Bošnju svog? Jer, budući da je Bog poplavu poslao ne samo na Srbiju, nego i na Bosnu, gdje žive i “nevjernici” koji su se “odrekli Isusa”, ne znači li to da Bog voli i njih, čim i njima, kako veliš, “šalje opomenu”?

POETIKA APOKALIPSE

Puno je tu zašto a niđe niti jednog zato, ali...

Ako Bog čijim se portparolom predstavlja nema za njega spremna pitanja i ne čeka ga sa nestrpljenjem da dođe na isljeđivanje, zašto bi se stvar ticala nas koje je Amfilohije spominjao samo u kletvama, a mi to svaki put put s ponosom primali, kao visoko priznanje, bezmalo kao Legiju časti?

Ovo što mlati Amfilohije, a prije njega isto je drvio i pretpostavljenji mu, Irinej, iz repertoara je lažnih vračeva i proroka, onih koje su na Divljem zapadu umakali u katran i perje, a u drevnim civilizacijama za njih čuvali i teže kazne.

Dok sam prikupljao materijal za knjigu ”Homo Sucker: Poetika Apokalipse”, naišao sam na svu silu šarlatana koji su ljudima prijetili poplavama i ostalim prirodnim katastrofama. Uvijek ista priča: ljudi su skrenuli sa pravog puta, prorok kao nositelj vrline ne može više gledati taj nemoral koji se nakupio kao smeće kraj puta, pa im onda prijeti potresom, kometom, vatrom ili vodom.    

U junu 1523., nekoliko londonskih astrologa izračunalo je: kraj svijeta dolazi 1. februara naredne godine. Počeće poplavom u Londonu. Voda će potom pokriti čitavi svijet. Desetine hiljada ljudi napustili su domove, bježeći pred najavljenom vodom. Kada je dan proročanstva stigao, u Londonu nije pala ni kap kiše.

Ako ovdje ima kakve vlasti i države, poučna bi za njih mogla biti priča o lažnom proroku Williamu Bellu. Taj je saopštio da će se dana 5. aprila 1761. desiti zemljotres koji će uništiti svijet. Bell je prije toga predvidio zemljotres 8. februara. Nije se desio. Ništa zato, ne brinite, biće 8. marta, rekao je. Nije bio. Kada su i 5. aprila napustili kuće i pobjegli u brda, i kada zemljotresa ponovo nije bilo, bijesni građani su Bella bacili u Bethlem, londonsku ludnicu.

(zurnal.info)