Iz Crvenog solitera: Dušu neću da predam

U Crvenom soliteru čitam roman mladog pisca, poeziju mladog pjesnika, traže podršku i dobit će je, dakako...
Uzima mi to vremena, ali trebam ga izdvojiti za dolazeće nositelje plamena. Čudno je to, s tim bosanskohercegovačkim teatarskim festivalima, u ovoj tužnoj zemlji, kao i sve. Već sam godinama po tim festivalima (i književnosti i pozorišta), i sve je beznadno, upravo onako kako i mora.
Jalovo, proformatski, nezdravo tapšanje po ramenima i divljenje jedni drugima.
Rasulo se sve davno.
Identiteti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini danas, nakon "našega rata", posve počiva na viktimološkom narativu svake od strana... Tri žrtve koje se ne mogu dogovoriti oko toga tko je veća žrva i čije je žrtvovanje bilo veće. Zanimljivo je da se nitko ne osjeća pobjednikom(!?)

Komocija neprekinutog lanca žrtvoslovlja, pa sve garnirano pseudovjerom, proizvodi iznenađujuće agresivnu osobu prožetu isključivošću i brutalnošću, koja gori od želje za uzvratom koja se akumulira i akumulira...
Umjetnost nema veze sa onim što jest stvarnost, kako je nazivamo. Umjetnost je poziv da se osjeti svijet puno dublji, koji tzv. stvarnost nadilazi, dekonstruirajući je na miris, zvuk, boju, znakovlje koje niti ne primjećujemo...

Sinoć smo Lj. i ja satima slušali Mahlera, u Crvenom soliteru. Razorio nas.
Sudbina nota nadilazi istinitost (kao u Sartreovoj Mučnini) i ona ne postoji u kozmosu osjećajnosti. Taj pojam ne dodiruje, recimo, muziku. Sumanuto je za Mozartovu sonatu reći da nije istinita. Ili da jest, da je "tako bilo".
Istina se nikada ne vidi od šume simbola vladajućih ideologija i njenih derivata. Šta se toga dana dogodilo? Kojega dana?
Onoga dana kada je Mozart pisao note?

Ne postoji Jugoslavenska ulica u Sarajevu. Ne postoji Senka. Kolona vojske iz kasarne "Viktor Bubanj" nije se kretala Dobrovoljačkom ulicom. Kolonu nije nitko napao pri povlačenju.
Iz "Viktor Bubnja", pri povlačenju, nije nitko poginuo. Da, moj brat je iz Sarajeva došao potpuno odrastao.
Da, plakali smo.
Da, Anđelo se jest ubio.
Kokan nije htio da se dječak ubije u predstavi. Bilo mu ga je žao; a ja se nisam usudio ni sporječkati oko smrti anđela Anđela.

Istinitost ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo. Koliko krvi je stalo u venama i na koliko sekundi.
Goran jeste ubijen. Mitraljezom. I jeste moj brat dovukao samo njegovu ruku, iza betonskog zida.

Ali, roman poziva da ne ubijamo.
To je veća istinitost od smrti Goranove ili smrti Anđelove.
Potraga za "nije tako bilo" jest i put, i putovanje romana. Roman je upravo upozorenje da su svi žrtve ili da su sve žrtve svačije, da su sve žrtve naše, i mi ćemo uskoro biti samo njihovi.
Mrtve se, dušo, ne može dijeliti.
Uzurpiranje pozicije žrtve vodi u novu katastrofu. Nema ni žrtve bez oproštaja - zato obje moje bake igra ista glumica, ista žrtva, a "samo priča ostaje".
Prigovor sonati, filmu, slici ili riječi da nije istinita - vodi u duboki nesporazum... Kako da zamjerim ptici jer joj je pjev lažan?
To naprosto promašuje sve.

Pisac (o znam da znamo to) za čitatelja jest mrtav. Čitanje je re-kreacija. Ponovna izgradnja čitanjem.
Redateljski postupak oživljavanja pisca u tkivu predstave - ravan je idealnoj rekreaciji romana, njegovoj smrti.

"Trebali smo igrati 'Antigonu, te 1991."

Predstava tone u troduplo dno, gdje "što se dogodilo" postaje pitanje nad svačijom prošlošću a ne nad sudbinom likova koje, na koncu, čak i glumci na sceni odbijaju igrati jer se njima manipulira, nasilja ima previše itd.
Darko ostaje do kraja vjeran redateljskoj manipulaciji. Roman ne postoji.

"Pogledaj sine, pogledaj što si napravio, tvoji likovi odlaze, oni neće da su tvoji likovi. Više neće. Oni odlaze iz tvoga romana".
Mogu ih pozvati po pravim, privatnim imenima, ali ako mi se odazovu - čarolija se rasprskava.

A tko to govori?
Moja majka ili glumica moje majke?

Pisac na kraju predstave odlazi u grob.
Od svojih knjiga sazidan.
Tamo će ostati u mrtvačnici, istoj iz koje su njegovi rođeni likovi došli, na poziv da ispričamo priču o snu na podu.
Treba se osloboditi želje za  racionalizacijom. Tumačenje je poražavajuće za umjetnost. O tome je sve kazala Susan Sontag. Ili, ako hoćete, Borges u "Pierre Menard, autor Don Quijotea".

Igrati Darka Cvijetića na pozornici, upravo zbog svega - jest višestruko složeno.
Jer na sceni jesam ja, ali lažno tvrdim da sam neki određeni ja, a ne ovaj sada.

Ali, ljepota (pa napose i ona umjetnička), sva počiva na neobjašnjivosti, na začaranosti...
To je - Minut Neba.
Začarati sebe pogledom u sve-mir. Vidjeti barem jednom dnevno svoju nevažnost, kako se ponosi pripadanjem Nebu.

(Senka priđe Darku. Ona je sada sjenka, ima obje ruke.
"Pridrži", kaže Darku i pruža mu olovku/flomaster. "Vidi, Nebo bolan ništa". Zatim se prekolje, srcem iste olovke u Darkovoj ruci, i vrati se u ništa).

To je Darko upravo zadavio svoj lik.
Jedini koji nije postojao u stvarnosti.

* * *

U djetinjstvu, na ljetnim ferijima na selu, viđao sam dekapitiranu perad, bezglave kokoši, koje su bezglavinjale dvorištem, dok su im iz vratova izlijetali krveni mlazevi. Strina bi se vraćala nasmijana iza kuće sa sjekirom u ruci, na čijem tanko okrvavljenom sječivu se njihalo perce, vratno kokošje perce.

Uvečer, nadvijali bi se nad kartonsku kutiju punu dvosatnih pilića, a ja sam ih već vidio bezglave, uprkos svom tom pijukanju u paperju. Strina i ja bi im tepali i grijali ih dlanovima.

/iz Paraolimpijskih himni, Poiesis, Ljubljana/

* * *

Ima Varlam Šalamov priču Proteze u drugom dijelu Priča sa Kolime, gdje iznenada hapse logorske rukovodioce, mahom amputirce iz prethodnih ratova, invalide.
I, prije nego ih ubace u samice, svaki skida svoju protezu – čelični korzet, čelično zubalo, slušne trubice, drvene noge i ruke, vještačke oči, gumene i plastične prste….

Gotovo bi sastavili čovjeka, prostalog od ostataka onih u samicama.
Šalamov priču ovako završava:

“A ti, što ćeš ti da predati, Varlamove? Dušu?"
" Ne" – rekoh – "dušu neću da predam". 

(zurnal.info)