GUŠENJE POBUNE U MOSTARU: Ne bi oni ni Mušicu zgazili

PRIČA 1.

Prije otprilike godinu dana na snagu je stupila zabrana odlaska navijača na gostovanja, a sve u cilju sprečavanja nereda na bosanskohercegovačkim stadionima.

Par mjeseci prije toga načelnik mostarske policije je postao Draženko Miletić koji je odmah krenuo rješavati neke kronične gradske probleme. Najprije je potegao pitanje nepropisnog parkiranja koje je učinilo Mostar gradom pješaka koji koračaju prometnicama.

Naravski ubrzo se pokazalo zbog čega je tome tako: grad je već dulje vrijeme kanio uvesti naplatu parkinga pa je prije toga trebalo mostarske vozače nekako disciplinirati. Također, uvođenje jeftinih taxi službi u grad vjerojatno je jedna od stvari zbog kojih je novi načelnik prvo krenuo uvoditi red u promet. Poruka je bila jasna: manje vozite vlastite automobile a više koristite taxi koji je skoro pa džabe.

A onda je na red došao mostarski nogometni derbi između Veleža i Zrinjskog. Savršena prilika za još jednu pokaznu policijsku vježbu.

27.05.2013. godine navijači Zrinjskog su se zaputili prema stadionu u Vrapčićima. Budući, zbog gore navedene zabrane, nije bilo organiziranog prijevoza dečki su na utakmicu krenuli pješice. Ruta je podrazumijevala prelazak Carinskog mosta i šetnju kroz ono što neki vole nazivati istočnim Mostarom. Policija im je blokirala prolaz preko Carinskog mosta. Naravno, razlozi su bili jasni. Srazmjere sranja koja bi se dogodila da su uspjeli preći Carinski most može zamisliti svatko tko iole poznaje mostarske prilike. Bilans je taj da je policija spriječila navijače da idu na utakmicu “za njihovo dobro”.

Načelnik Miletić je likovao jer je djelovanje policije naišlo na unisono odobravanje. Najavio je žestok obračun sa huliganizmom i danima poslije rečene utakmice privodio navijače i udarao novčane kazne njihovim roditeljima. Cijeli je grad slavio novog načelnika policije.

Činilo se da je novi gradski šerif odlučan čovjek. Nitko tada u svemu tome nije vidio nikakav problem. Osim, moram se pohvaliti, mene. U tekstu koji sam pisao na ovom istom portalu, a koji je bio vezan uz pomenutu policijsku akciju izrazio sam strah da se, bez obzira na zabranu, zapravo radi o ograničavanju slobode kretanja koju ćemo svi kad tad iskusiti. Nazovite me naivnim, ali nekako mislim da je policija dužna svima nama obezbjediti da se slobodno krećemo cijelim gradom. Ili su neki dijelovi grada više naši, a drugi više njihovi? Tko god bili mi i tko god bili oni.

Znate, to vam je kao sa gay prideovima u Hrvatskoj. Prvo bude sranje pa onda policija to obezbjedi pa onda nekako sve postane normalno. Za par godina nitko ne bi obraćao pažnju na to što navijači Zrinjskog ili Veleža organizirano prolaze dijelovima grada koji nominalno nisu njihov teritorij. Policija je naravno ta koja i dalje mora voditi računa da nikome ne fali ni dlaka sa glave. Cijeli grad bi trebao biti grad svih ljudi koji žive u njemu.

No, na stranu sad moje utopijske zamisli, ali činjenica da se nitko nije osvrnuo na to da se nekome sprječava prolazak kroz neki dio grada morala je kad tad doći na naplatu.

PRIČA 2.

Nedugo nakon tih događanja uslijedili su JMBG prosvjedi za koje svi znamo kako su završili. No, iza tih prosvjeda na Španjolskom trgu u Mostaru ostao je jedan jedini čovjek. Nekoliko mjeseci Muharem Mušica Hindić stajao je sam na trgu okružen transparentima kojima je pozivao na buđenje naroda. Mušica je bio sam sve do famoznog 07.02.2014. godine.

Tog dana uzaludno je Mušica apelirao na dio prosvjednika da ne pale gradske i županijske institucije. Načelnik Miletić tog je dana povukao briljantan potez povukavši policiju kako bi se izbjegli direktni sukobi prosvjednika i policije. Nitko ne može zamisliti što bi se dogodilo da je u Mostaru tog dana ozlijeđen jedan jedini čovjek. Dok su se u Sarajevu, Zenici, Tuzli ljudi tukli s policijom u Mostaru sukoba nije bilo. Načelniku, dakle, kapa dolje.

Narednih dana bilo je smiješnih scena. Policija je zaprijetila ozbiljnom represijom ukoliko itko pokuša bilo što nalik onome što se dogodilo u petak, 07. veljače. Dok su se prosvjednici 10.02. skupljali na Španjolskom trgu komunalni radnici su panično skupljali kamenje iz žardinjera. Prosvjed je sa sigurne distance, okružen policijom promatrao i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Kad su ga ljudi horski počeli pozivati da dođe odnekud je na trg ispao jedan drugi Ljubo, beskućnik i stanovnik obližnje Staklene banke pitajući ako ljudi hoće da on bude gradonačelnik.  

Pod izlikom da se mora pod svaku cijenu spriječiti išta slično događajima od prvog dana prosvjeda policija je donijela odluku da prosvjednicima zabrani prosvjedne šetnje. Osim toga, ta je odluka, kao i u slučaju navijača Zrinjskog, donesena “za njihovo dobro” kako se ne bi sukobili sa ljudima koji ne dijele njihovo mišljenje. Tu je zabranu policija primijenila u nekoliko navrata.

Istinabog, tko zna što bi se dogodilo da prosvjednici prošetaju određenim dijelovima grada, ali to uopće nije poanta. Poanta je u tome da bi policija morala osigurati ljudima slobodno kretanje i izražavanje mišljenja. Na koncu konaca, budimo banalni, ti ljudi u uniformama plaću dobijaju od naših poreza. Dakle, plaćaju ih upravo ljudi kojima oni ne dozvoljavaju da izraze svoje mišljenje.

Propisi su čudna stvar. Takvu jednu šetnju vjerojatno treba najaviti i za istu dobiti dozvolu. Da li su mostarski prosvjednici to učinili zaista ne bih znao. No, opet ponavljam, ako u slučaju navijača možemo shvatiti policiju, u slučaju prosvjednika to nikako nije slučaj. Posljednjih dana u mostaru prosvjeduje uglavnom stariji pristojan svijet.

Zbog onoga što se dogodilo 07.02. davno sam na par mjesta predvidio snažne represivne mjere i upostavu policijske diktature. Još sam jednu stvar ponavljao kao papagaj: ako se nešto dobro desilo proteklih mjesec dana onda je to činjenica da su ljudi konačno postali svjesni da žive u diktaturi. Diktatura će sada samo postati očitija. Prosto kao pasulj, rekli bi naši istočni susjedi.

25.03. policija je ponovno spriječila prosvjednu šetnju u Mostaru. Ovog puta stvari nisu prošle nimalo glatko. Dok je pokušavao da prođe kroz policijski kordon Muhamrem Mušica Hindić je uhapšen. Snimke njegovog hapšenja su dostupne na internetu. Nije to bilo nimalo nježno privođenje. Policajci ovih dana ne nose pločice s imenima i ne žele se identificirati kad se to od njih traži.

Tijekom Mušicinog privođenja policajci su sprječavali novinare da obavljaju svoj posao, a nekima od njih su i oštetili opremu. Snimke defitnitivno treba proslijediti unutarnjoj kontroli MUP – a. Ali teško je vjerovati da će to išta značiti. Prema nekim navodima Muharemu Hindiću je uskraćeno pravo na odvjetnika. A optužbe da je Hindić brutalno pretučen glasnogovornik MUP – a, Srećko Bošnjak  u potpunosti demantira.

Nije mi baš bistro otkad su BH vlasti odlučile postati ovako legalističke. Sve mora biti po propisima. Po istim onim propisima po kojima su opljačkali, pardon, privatizirali cijelu zemlju.
Da se razumijemo ja nisam neki veliki zagovornik prosvjeda koji nemaju nikakvu jasnu ideju o tome što su slijedeći koraci. Žalim i dalje što se prosvjedi nisu izrodili u političko organiziranje i pokušaj da se preko narednih izbora nešto napravi. Ali ljudi imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo trenutačnim stanjem, barem toliko. I to pravo im je ovo što nazivamo državom dužno obezbjediti.   

Sve u svemu, u Mostaru se odigrava ozbiljna svinjarija pod izgovorom da se to događa za dobro građana. Netko je očito odlučio da se i ovako razuđenim i slabim prosvjedima mora stati u kraj.  Valovi nezadovoljstva kolaju zemljom u vidu niza štrajkova. Ali za to nitko ne mari. Isto kao ni za prošlotjedni prosvjed stanovnika jednog mostarskog kvarta u kojem su odlučili još jednu zelenu površinu pretvoriti u nekakvu betonjaru.

U Sarajevo je stigla ZARA i valjda je sad Bakiru Izetbegoviću srce na mjestu. Dragan Čović mirno planduje u svojoj radoboljskoj vili a miran san mu čuva državna policija. Zlatko Lagumdžija na FTV – u gradi autocestu sve u šesnaest. Negdje sam vidio fotografiju Fahrudina Radonića kako bezbrižno kopa nos. Običan dan u uredu, valjda. I ova zemlja i mi smo tu samo zbog njih. Dajmo im i gaće sa štapa. Sve je to fini svijet. Ne bi oni ni mušicu zgazili.

(zurnal.info)