IMAMO DILERA: Darko Šarić, kandidat za Nobelovu nagradu

Uhapsilo, dakle, Šarića.

Srpski i crnogorski ministri, na odvojenim nastupima, izašli pred novinare. Ovi nešto pitaju, kao lucidna i dobro pripremljena pitanja, curi iskustvo i beskompromisno istraživačko novinarstvo iz njihovih prostoproširenih rečenica.

A ministri sijaju. Uspravni, ponosni, kao Lovćen. Da su Srbija i Crna Gora otkrile lijek protiv raka, ne bi to bilo obznanjeno sa većom pompom.

 BODOVI S ŠARIĆEM I PUTINOM

„Analitičar bezbjednosti“ u razgovoru za crnogorske medije kaže kako je najveći uspjeh „operacije Šarić“ tajnost u kojoj je sprovedena, odnosno, citiram, to što „nije provaljena prije nego što je počela, odnosno što Darko Šarić nije, kao ranije, saznao šta policija radi”.

Sad, nije da nije saznao. Prema riječima srpskog ministra pravde, Šarić se predao, a predao se zato što je saznao da mu je policija za petama. Dobro, tražim dlaku u jajetu: jasno je da se misli kako je uspjeh to što Šarić i prije policije nije saznao da ga policija traži. Kao ranije.

Ne treba biti zlurad: hapšenje Šarića jeste uspjeh. I donosi vladama Srbije i Crne Gore mnogo, kako se to kaže “evropskih bodova”. I pokoji američki: Vašington je Podgorici i Beogradu i zvanično čestitao na hapšenju. Ljudi koji se razumiju u stvari, jer ljudi koji se ne razumiju u stvari ne bi se usudili to u medijima komentarisati, niti bi mediji, je li tako, ljude koji se ne razumiju zvali za sagovornike, kažu kako je hapšenjem Šarića Crna Gora bliže NATO-u. A već se približila kad je Putin napao Ukrajinu, jer NATO, kažu, ubrzava prijem pred ruskom opasnošću. Ako sutra Rusija napadne i Moldaviju, eto nas na jesen, na samitu u Velsu, u NATO-u. To će nam biti najveći spoljnopolitički uspjeh. Za koji se nismo morali ni potruditi – stvar su drugi završili za nas. Ne smijem ni zamisliti šta bismo tek postigli ako bismo stvarno zasukali rukave.

Što se “evropskih bodova” tiče... Sa Šarićem u zatvoru smo ne korak, nego čitav skok u dalj bliži Evropi. Jer EU traže hapšenja. Što se više hapsi i šalje u zatvor, to smo bliži evropskim standardima.

EU, primijetili ste, na putu pridruživanja ne traži povećanje standarda građana, bolje školstvo i zdravstvo. Jer to uvijek znači javno i besplatno školstvo i zdravstvo, a to opet znači da znanje i zdravlje ne treba tretirati kao robu, a to je opet suprotno ekonomskoj filozofiji EU.

Ne traži EU ni smanjenje socijalnih razlika. A i kako bi, kad je zemlja sa najvećim socijalnim razlikama u Uniji - Njemačka, lokomotiva Evrope. E, ali ako bi tražili, po uzoru na Njemačku, još veće socijalne razlike, još uži krug ultrabogatih ljudi, taj bismo uslov glatko ispunili.

Nego traže hapšenja. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još.

Paradoks je u sljedećem: više hapšenja znači uspješniju borbu protiv korupcije. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“. Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema.

Da se razumijemo: kod nas je korupcija tako velika da je postala norma, pa sistem poštenje smatra koruptivnim i čisti se od njega.

ŠTA SUGRAĐANI KAŽU O ŠARIĆU

No to nas ne treba spriječiti da konstatujemo očigledno: to što se EU sa takvom upornošću bori protiv naše korupcije znači jedno – da je EU inherentno korumpirana.

Što potvrđuju i brojke: EU je prošle godine zbog korupcije u vlastitim institucijama izgubila 120 milijardi eura. Za toliko znaju. Ili, kako su to formulisali u Evropskoj komisiji: “Dimenzije korupcije u EU oduzimaju dah”. (Vidi: http://www.bbc.com/news/world-europe-26014387)

Kako meni izgleda, njima treba više hapšenja. Puno više hapšenja. Možda da probaju sa nekim novim Gulagom?

No korupcija u EU, opet kažu oni koji znaju, igrarija je u usporedbi sa Amerikom. Logično. U Americi je sve veliko: i kola, i porcije hrane, i snovi, i sise, pa kako i korupcija ne bi bila velika?

Po Forbesu, samo korupcija u američkom zdravstvu teška je oko stotinjak milijardi dolara godišnje. (Vidi: http://www.forbes.com/sites/merrillmatthews/2012/05/31/medicare-and-medicaid-fraud-is-costing-taxpayers-billions/2/)

Kad smo već kod Forbesa... Kako pišu crnogorski mediji, taj je magazin objavio listu najbogatijih šefova podzemlja. Na kojoj je Šarić na prestižnom petom mjestu, sa bogatstvom procijenjenim na 27 milijardi dolara.

I baš kao takvog, kao zemljaka koji je uspio u svijetu, Darka Šarića u mini-anketi koju je sprovela Al Jazeera doživljavaju njegovi sugrađani Pljevljaci. (Vidi: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pljevljaci-saric-je-ulagao-u-rodni-grad)

Vele ljudi ovako:

“Novac je ulagao u rodni kraj”.

“Zapošljavao je stotine ljudi”.

“Ne poznajem čoveka uopšte, nemam mišljenje. Nije uništio nijednu fabriku, ostavio radnike bez posla... Ostalo ne znam”. Davao je novac vjerskim zajednicama – i islamskoj i pravoslavnoj. 

"Da nije preko njega droga dolazila, išla bi drugačije. Ti drogeraši, radili bi. On je sve uložio u grad".

"Kako je on ušao u te vode, to je njegov problem. Svi ga Pljevljaci vole, poštuju i to je to".

"Jedino je zaposlio ljude, da je Bog dao da je bilo više Šarića. U Pljevljima, normalno".

Da je Darko Šarić dobio Nobelovu nagradu, ne bi njegovi sugrađani ljepše govorili o njemu.

Nije dobio, ali ne znači da neće. Sudeći po tome koliko je u demokratskom i slobodnom svijetu korupcije, Šarić i njegove kolege sa Forbsove liste najimućnijih “kontroverznih biznismena” ozbiljni su kandidati za Nobela iz oblasti ekonomije.

(zurnal.info)