ZA JUNAKE DOSITEJEVE ULICE: Isplovio je kapetan sa posadom lijepih gubitnika

Ne volim nekrologe i sve mi se manje dopada isprva zabavna činjenica da ću jednog dana od njih moći sastaviti knjigu. Odavno je ta priča prestala biti zabavna jer se rečena knjiga piše prebrzo za moj ukus. 

Sve je manje ostalo onih za kojima će suzu pustiti ljudi iz baš svih republika bivše države. S njima odlazi u vječnost vrijeme u kojem smo rasli, stvarali sebe od čežnji, tlapnji i običnih ljudskih želja, zamišljali budućnost koja nas je na koncu sve redom razočarala i prevarila. Odlaze u vječnost akteri jedne velike kulture koja polako ostaje tek na svjedocima. Sa svjedocima će nestati i ona, prestat će biti opipljiva u bilo kojem smislu, djeca neke nezamislive budućnosti moći će je tek zamisliti po nekoj glazbi, pjesmama čije će im teme biti čudne a likovi pomalo smiješni i nestvarni. 

Ostat će iza svega male, klaustrofobične i ksenofobične kulture stvorene po mjeri loših đaka, slabih talenata, sitnih duša i drugih geda gluperdi. Ostaše tako i meni uspomene, sasvim po mojoj mjeri, đačke ekskurzije na kojima je Đole uvijek bio kompromis između narodnjaka i atlernativnog rock and rolla. On je, nekako, bio po mjeri sviju. Zapravo, bio je pravi narodni trubadur, s puštanjem njegovih kazeta slagali su se i vozači autobusa i profesori. Skupa s nama i oni su gotovo sve njegove pjesme znali napamet pa čak i oni među nama koji su se mrštili na sve izuzev samo njima znanih glazbenika. A ne mogu se zakleti da je bio sveprisutan u medijima. U narodu svakako jeste. Nikome nije vrijeđao niti inteligenciju niti emocije. Valjda je to posrijedi. 

Svaka velika zemlja i pripadajuća joj velika glazbena industrija moraju imati barem jednog takvog trubadura. Imala ga je, eto, i ona naša velika zemlja čije ime s vremenom sve više izbjegavam napisati ili izgovoriti. 

Bez Đoleta je prošla malo koja dječačka i mladenačka pijanka. Iza njega ostaju pjesme koje bez njega živog ipak ostaju tek okidač nakon kojeg svjedocima vremena preko grudi pređe rafal uspomena. 

Nisam zaplakao kad mi je jedan drugi Đole sms porukom javio da je umro. Ali jesam kada sam iza svojih leđa začuo njegove pjesme iz grla tisuća obožavatelja iz pulske arene. Ne zbog njega nego zbog nekog neumitno prošlog vremena, jer sam se sjetio nekih dragih lica i lijepih trenutaka. Malo je onih s „one strane“, „čudnih ljudi čudna imena“, ne znam ima li ih više uopće među živima, zbog kojih će hrvatska nacionalna dalekovidnica u udarni termin petkom uvečer ubaciti izvanredni program njima u čast. To ipak govori o njegovoj ljudskoj i umjetničkoj veličini koju moraju priznati svi, pa i ja, kojima njegova umjetnost nije baš sukladna trezvenom dijelu osobnog ukusa. Možemo se zaklinjati kako smo ljuti avangardisti ali čim dušu slavensku umočimo u kapljicu više malo što tu dušu raspori kao pjesme Đoleta Balaševića. Ja padnem u afan i uz The Fall, ali kolektivno se u afan može pasti samo uz nešto, što se kaže, što svi znamo. A ja sam bestidan pa se ne stidim ni to priznati. Sve devijacije mog uma i duha su mi zabavne. Da tome nije tako užasnut bih plakao bez prestanka. Toliko ih ima i toliko bi mogle biti zbunjujuće da sam samo sklon sebe samog ozbiljno shvaćati. Eh, da, moja se gimnazija nalazi u Dositejevoj ulici, u centru Sombora. 

Puno smo noći Mehmed, društvo i ja proveli naričući nad nekom mladalačkom zabludom koju bismo pogrešno i neiskusno zvali ljubavlju upravo uz pjesme Đorđa Balaševića. Kao i svaki kavanski čovjek i ja imam tu slabost da se volim pijano raspasti baš uz dno dna kakvo je znao stvoriti popularni Đole. On je bio onaj patos kakvog svi imamo u sebi. Neki će ga negirati ali zalud im, to što ga oni ne priznaju ne znači da ga u njima nema. I ako ga baš i mrze, mrzeći Đoleta stide se jednog dijela sebe. Svi imamo takve dijelove sebe. Od toga su naša nesavršenstva. Doduše, malo tko je spreman to i osvijestiti a kamoli priznati. A među onima s estrade, tzv. zabavnjaka, nema puno njih čije pjesme znaju i sviraju kavanski orkestri od Triglava do Gjevgjelije. Mnoga je njegova pjesma postala narodna u pravom smislu te riječi. A on je jedan jedini Đole u cijeloj bivšoj državi za kojeg je bilo dovoljno reći nadimak pa da svatko zna o kome je riječ. Rijetka ptica, dakle, u svakom slučaju. 

U životu sam bio na jednom koncertu Đorđa Balaševića. Bio je to jedan od onih događaja koji graniče s nekim velikim religijskim okupljanjem. Ovaj koncert to umnogome i jeste bio. Vjerski i politički skup u jednom, sabor slomljenih slavenskih srdaca i uistinu ranjenih duša. Po prvi put je tada nakon rata Đorđe Balašević došao u Sarajevo i održao višesatni koncert u Skenderiji punoj ljudi i suza. Bile su to suze nade da smo ostavili najgore periode svojih života iza sebe i kako idemo u bolju budućnost. Ali, avaj, nema u nas te budućnosti koja nas nije iznevjerila, zlobno nam se nasmijala u lice a to nam se sve događa jer smo skloni zaboraviti koliko je ljudska sudbina suštinski apsurdna. I nije to  što se s godinama suočavamo s iznevjerenim nadama i očekivanjima. Ono je od čega svatko zadrhti a dođe s godinama i postane sve uporniji suputnik naših strahova. Stvar je u tome da, jebiga, oprosti što psujem Đole, shvaćamo da svi polako selimo u uspomene skupa s kuferom uspomena koje si u naše ime u svojim pjesmama opjevao. Čak i kada nam se čini da stvari idu kako želimo nama ističe vrijeme, prolazi rok trajanja. Eto kako ti je to. Znao je koja nam je struna slaba pa je u nju i svirao, a onaj tko zna takve stvari onaj je tko ljude i razumije. Malo takvih odabere upirati u to tek pjesmom, više je onih koji će to na drugi način okretati u svoju korist. Različite su to metode mučenja. I nisu sve utužive. 

Narodni trubadur paorskog srca i mornarskih aspiracija. Bio je Đole, sviđalo se to nekome ili ne, kapetan broda s velikom posadom lijepih i pripitih gubitnika. Plovio je ravnicom kojom se valjalo i moje dječaštvo a ta je ravnica disala u njegovim stihovima, djeca te ravnice kroz njih su pričala svoje priče a mene je uvijek zabavljala činjenica da su me odgajale ravna Vojvodina i kamena Hercegovina, dvije  udaljene imenjakinje. Đole je bio jedan od onih koji je spajao te svjetove koje je rastavila danas davno prošla neočekivana i neželjena budućnost koja nas je izdala na nekoj drugoj, zastrašujućoj razini, ali to nikada nije bila njegova priča i hvala mu i na tome. 

Pišem ovo u 3 sata i 51 minut iza ponoći i sad ću, red je, za pokoj duše nasuti jednu za treću smjenu. 

Mirna ti nebeska žitna pučina!

Izvjesni M.T. 

(zurnal.info)