IZ MALOG ŽIVOTA: Ko god ostvario svoje više ciljeve, ja ću uvijek biti manjina

Dok se svijet giba na granici rastezljivosti, dok ponegdje pucaju negovi kruti mišići, događa se obični mali život, u jednakim godišnjim ciklusima, mali malecni život do kojeg, čini se, više nikom nije stalo, jer svi su zauzeti spašavanjem svijeta. Mali život teče, oponaša sam sebe i, na koncu se gasi, neprimjetan i nezabilježen poput psećeg sna, dok ljudi pokušavaju spasiti svijet jedni od drugih.

Eto što se najgore dogodilo našim životima. Ta nesposobnost da spoznamo da će vlasnici revolucije, branitelji demokracije ili neke druge velike ideje, revizionisti raznih fela naplatiti svaku svoju riječ, jer svaki sustav ima vlasnike, koji će profitirati preko leđa onih koje su ubjeđivali da ne trebaju živjeti mali obični život već težiti višim ciljevima, točnije skončati u nekoj pripizdini s metkom u čelu zbog istih, kao da baš svaki viši cilj na koncu nije ispao obično, da prostite, govno.

Pariz je u panici, a mi živimo u BiH, zemlji u kojoj ne radi ni panic light. Nisam se nikada pretjerano ponosio stvarima koje sam uradio, ali se ponosim jednim jedinim izborom: tko god ostvario svoje plemenite više ciljeve ja ću uvijek biti manjina. Uvijek ću živjeti mali obični život za koji svi tvrde da se može događati jedino po njihovim uvjetima. Živjet ću za običnu a ne mitsku zaljubljenost, za priču o malom običnom životu, a ne za povijest revolucije ili nacije, za obične čežnje, a ne za pohlepu. Netko mora odživjeti i pokušati da zapiše i taj mali obični život, tako neprimjetan pred krvlju i histerijom koju prosipaju borci za pravu stvar.

Nikada ljudi ništa nisu naučili. Cioran je to rekao, čini mi se, ako i griješim nema veze, jer mogao je to lako biti Cioran, ili Bernhard, ili pak Celine, bilo tko, uostalom, kome je zdrav razum ispred ugleda, časti i društvene pozicije, ali nitko nije od njih pokušao naučiti ništa o ljudskoj pravdi i kako završava njezina podjela. A završava tako što netko uvijek dobije po leđima.

KRUG

Potkraj svake godine ponavljamo rituale. Kuhamo i jedemo istu hranu. Uvijek iznova prizivamo poznate mirise. A nema u našem sjećanju ničeg što nas toliko emotivno uznemiri poput poznatog mirisa.

Ali nisu mirisi dovoljni. Odnekud iz neke ladice izvući ćemo blagdanski stolnjak. Prigodno ćemo ukrasiti dom. Pokušat ćemo na sve moguće načine prizvati isto staro blagdansko uzbuđenje kakvo smo osjećali kad smo bili djeca, dok nas je svake nove godine darivao Djed Mraz u kojeg smo vjerovali.

I u tom Djedu Mrazu možda leži ključ. Kad smo vjerovali u njega, kad smo vjerovali u sve bajke naš svijet je bio onakav kakav treba biti. Svi koji trebaju biti tu okruživali su nas. Planeta je bila bajkovita, budućnost pred nama jedna velika avantura u kojoj možemo postati piloti, lječnici, arheolozi, pisci, vlakovođe.

Kako godine prolaze ponavljamo rituale, ali naš se svijet nepovratno smanjuje kao da je od samog početka bio ogromni kolut sira kojeg iz godine u godinu nagriza neuhvatljivi lukavi miš vremena. Držimo se za tu hranu, za te stolnjake i ukrase kao za slamku koja omogućava disanje svijetu koji su odavno počeli napuštati svi koji su trebali biti tu.

Nestao je i Djed Mraz, nestali su neki drugi dragi ljudi bez kojih naše sobe jednostavno više nikad ne mogu biti jednako tople i mirisne. A mi i dalje imamo jednu veliku žalost, žal za jedinim vremenom u kojem smo bili neuništivi heroji, u kojem je budućnost bila predmet mašte a ne ovo u što smo zaglavili.

Zato se napijemo, svake godine sve se više obeznanjujemo i budimo se uvijek s istim mamurlukom. Iz godine u godinu, 01.01., budimo se u istoj magli znajući da ćemo opet sve ponoviti kroz 12 mjeseci. Jedino nas to ponavljanje, taj blentavi blagdanski ciklus podsjeti da smo to još uvijek isti oni mi, malo oštećeni i osiromašeni, ali ipak mi, djeca za koju su svi voljeni besmrtni.

SANJAJU LI PSI?

Katkad je užasno hladno. Onda pustim psa da spava u istoj sobi gdje i ja. Legne na svoj mali ćilim, sklupča se i usni. Pred spavanje uvijek čitam pod svjetlošću stolne lampe. Kad skrenem pogled s knjige često ga zadržim na psu i raznježim se. Gledam to drago biće, tu dlakavu hrpu ljubavi kako ravnomjerno diše. Katkad počne piskutavo i tiho lajati, trza nogama kao da trči, glasno uzdiše. Vučka sanja, pomislim. U tim trenucima više od svega bih volio da moj pas može pričati, barem na deset minuta, da mi kaže što joj se mota po glavi. Sanjaju li psi, prolaze li kroz te sne nekakve džinovske kosti ili beskrajna livada po kojoj mogu trčati do mile volje?

(zurnal.info)