Crno more (2): Izgnanstvo Tatara sa Krima

Armija jug feldmaršala Von Rundstedta ušla je u Krim u septembru 1941. Do novembra je cjelokupni otok bio u njemačkim rukama, osim Sevastopolja koji je izdržao do jula sljedeće godine. Isprva su krimski Tatari njemačko osvajanja – ili radije, izbacivanje sovjetskih snaga – smatrali oslobađanjem. I imali su puno razloga da tako razmišljaju. 

Do 1854. godine, nakon samo pola stoljeća ruske kolonizacije, Tatari – čiji se broj smanjio i koji su bili zamijenjeni ruskim i drugim evropskim doseljenicima – su činili samo 60 posto krimskog stanovništva. 1905. godine bili su manjina u zemlji koju su smatrali svojom. Tatarsko “nacionalno buđenje” predvođeno intelektualcima dogodilo se krajem devetnaestog stoljeća i Tatari su pozdravljali revoluciju iz 1905. i 1917. godine više kao svrgnuće represivnog kolonijalnog carstva no klasnu borbu. Doživjeli su otrežnjenje. Revolucija iz 1905. godine potakla je tatarski vapaj pun nade za neovisnošću ili autonomijom, ali s pobjedom boljševizma između 1917. godine i s pojavom građanskoga rata 1920. godine započele su dvije generacije užasa i nesreća za Krim. 

GLAD

Nakon prvog masakra tatarskih nacionalista koju je provela boljševička tajna policija (ČEKA) 1920. godine uslijedila je između 1920 – 1922. glad – na Krimu čak i gora od one u južnoj Rusiji i Ukrajini. Gotovo polovica stanovništva glavnoga grada Bahčisaraja umrla je od gladi i 1923. godine Tatari su činili samo četvrtinu stanovništva. Staljinovo čišćenje započelo je s kulacima (bogatiim seljacima) ali se ubrzo pretvorilo u likvidaciju gotovo cjelokupne predrevolucionarne tatarske inteligencije i gušenje tatarske kulture. Povjesničar Alan Fisher procijenio je u svojoj knjizi Krimski Tatari da je 150.000 Tatara, polovica tatarskog stanovništva 1917. godine ubijena, deportirana ili prisiljena na izgnanstvo izvan Sovjetskog Saveza do 1933. Novo klanje obrazovanih Tatara, uključujući muslimanski kler, dogodilo se tokom velikih čistki od 1937. do 1938. godine. 

(Staljin)

Stoga nije bilo iznenađujuće da su 1941. godine Tatari gotovo s nostalgijom gledali na njemačku okupaciju 1918. godine, krajem Prvog svjetskog rata. U usporedbi s boljševičkim i sovjetskim režimom koji je uslijedio, to je bilo razdbolje relativne slobode. Te godine su nacionalistički političar Cafer Seidahmet i litvansko-tatarski general Sulkiewicz organizirali muslimanski korpus koji bi podupirao njemačku vojsku na Krimu. Tatarski nacionalisti su se sjećali njemačke politike koja je nudila mogućnost krimske neovisnosti u zamjenu za potporu u borbi protiv Rusije, i pretpostavljali su da bi se ta pogodba mogla obnoviti 1941. godine. Nisu bili u pravu. Kaos nacističke administracije – darvinističko natjecanje rivala koje se moglo kontrolirati unutar Rajha ali ne i na okupiranim područjima gdje ih je bilo sve više – razbio je svaku dosljednost u politici o Krimu o kojoj je Hitler razmišljao. 

TRI POLITIKE

Tri različita središta moći su vodila tri različite politike na Krimu. Prvu politiku je provodila vojska. Von Man- stein, nasljednik generala Rundstedta na vodećoj poziciji iskorištavao je mržnju Tatara spram ruske vlasti organizirajući antipartizanske bataljone i seoske tatarske jedinice, koje su preuzele dio tereta u odbrani od gerilskih skupina koje su ostale nakon povlačenja Crvene armije. Ali Von Manstein je u isto vrijeme bio pažljiv kako osnivanje tih vojski ne bi imalo političke implikacije. Kao vojnik nije imao želju izazvati većinsko, netatarsko stanovništvo time što bi pokazao da je skloniji tatarskoj zajednici. 
Njemačka administracija je puno otvorenije pokazivala protatarsku orijentaciju.

General komesar Frauenfeld zaljubio se u zamisao obnavljanja krimskih Tatara kao Kulturvolka. Ponovno je otvorio tatarske škole, prvi put nakon niz godina i trošio novac na njegovanje tatarskog jezika i tatarskih običaja. Osnovano je tatarsko kazalište, tatarske novine su se ponovno izdavale i postojao je plan o otvaranju zasebnog tatarskog sveučilišta. Bez sumnje je Frauenfeldova politika sadržavala kalkulacije “podijeli pa vladaj” ali u biti se radilo o istinskom, straromodnom njemačkom intelektualnom entuzijazmu spram narodne kulture kao temelja Herderove definicije o “povijesnim nacijama”. Frauenfeld je imenovao “muslimanske odbore” (u nekima je bilo preživjelih iz nacionalističkih stranaka prije 1917.), i u Berlinu je bila osnovana neučinkovita tatarska misija, ali njegov pristup nije imao istinskog političkog sadržaja i bio je unutar granica prosvjetiteljskog kolonijalizma. No bez obzira na to Frauenfeldove smjernice su bile posve strane duhu gotlandskog projekta, u kojemu su Tatari imali status robova u odnosu na arijevske doseljenike prije no što će se odlučiti o njihovoj sudbini – smrti ili izgnanstvu. 

Treća politika se poput borbenih jedinica pojavila nakon dolaska komandnih jedinica SS-a na čelu s Ottom Ohlendorfom. Rasni i politički istrebljivački vodovi pod vodstvom SS-a priključili su se zadnjim redovima svake vojne skupine, a na Krimu se radilo o Einsatzgruppe D koja je organizirala metodičko ubijanje neželjenih elemenata strijeljanjem. Zbog surovosti SS-a sve se više Tatara priključivalo partizanima ili organiziralo vlastite pokrete otpora ako ih sovjetski gerilci ne bi prihvatili. Do trenutka dolaska Crvene armije na Krim u aprilu 1944, Ohlendorf je bio odgovoran za smrt 130.000 ljudi, uključujući cjelo-kupno romsko stanovništvo Krima, preostale Židove i – ne uzimajući u obzir etnološka pravila koja su tako lijepo bila sastavljena u Berlinu – većinu karaita. Deseci tisuća Tatara bili su Ohlendorfove žrtve. 

GOTLANDSKA UOBRAZILJA

Gotlandska uobrazilja ugušila se u neredima i krvi i prije no što je ostvarena. Jedini rezultat je bila Staljinova osveta nad krimskim Tatarima koji su nepravedno bili optuženi za masovnu suradnju s nacistima. Ta optužba vezana za izdaju spram Rusa imala je dugačku povijest. Staljin je samo doprinio stoljeću ruske propagande koja je, bez obzira na suprotne dokaze, insistirala da su Tatari jedna vrsta Turaka koji su prije svega lojalni Osmanskom carstvu i islamu. Kada su se britanske i francuske snage tokom Krimskog rata 1854 –1856. borile protiv Rusa na poluotoku, broj tatarskih prebjega ruskim neprijateljima nije bio značajan. No Aleksandar II koji je postao car dok je rat trajao, bio je obaviješten da su Tatari prijetnja ruskoj sigurnosti, te ih se nakon rata poticalo na iseljavanje. 

U svim rusko-turskim sukobima koji su uslijedili, veliki broj Tatara je služio u ruskim vojskama boreći se protiv svoje muslimanske braće, ali izraz njihove lojalnosti nije ostavio takav utisak da bi se prevazišla rusku paranoja prema njima. Nakon svakog rusko-turskog rata uslijedila bi očajnička reakcija Tatara, još jedan val iseljenja. 

Činjenica je da su većina nacističkih kolaboracionista na Krimu tokom Drugog svjetskog rata bili netatari. Možda se oko 50.000 Tatara borilo na svim frontama na strani sovjetskih vojnih snaga. Istina je da se oko 20.000 pridružilo Mansteinovim jedinicama.Većina njih je samo namjeravala štititi svoje domove od napada ruskih i ukrajinskih partizana koji su više nalikovali rasnim pogromima nego vojnim operacijama. Ali gotovo dvostruko više Tatara s područja Volge sudjelovalo je u dobrovoljnim jedinicama na strani Nijemaca, a nisu bili kolektivno kažnjeni. 
Na Krimu je odmah započelo kažnjavanje. Neke partizanske jedinice su već ubijale Tatare koji su im se htjeli pridružiti. U nekoliko dana sovjetskog osvajanja u aprilu 1944. strijeljana su čitava sela i mrtvi Tatari su visili sa simferopolskih uličnih svjetiljki. Ali to je bila samo predigra za Staljinovu promišljenu odmazdu. 

IZGNANSTVO

Staljin je u prostranstvima Sovjetskoga Saveza imao prostor za različite načine postupanja s društvenim skupinama koje mu se nisu sviđale. Naravno da ih je mogao dati ubiti, i on je to činio kad je to bilo potrebno. Ali – poput rimskog cara ili evropskog kolonijalnog potkralja koji se bavi tvrdoglavim plemenima na granicama carstva – također je imao moć prinudno premjestiti jedan narod u izgnanstvo, prognati ga tisućama kilometara daleko od doma. 

Krimski Tatari su prva etnička manjina koju su čitavu deportirali. Nekoliko sedmica nakon što su Sovjeti opet došli na vlast na Krimu, cjelokupno tatarsko stanovništvo je bilo protjerano u srednju Aziju. Ubačeni u vagone za stoku ponekad su putovali i po mjesec dana. Tatari su bili otjerani u divljinu bez hrane, oruđa ili zaklona; da prežive ako mogu. 

(Grigorenko)

To progonstvo nije obznanjeno sljedeće dvije godine. Zatim je u Moskvi objavljen iskaz u kojemu se citira član 58, paragraf I (a) ruskog krivičnog zakonika koji se tiče “izdaje domovine” koji je obavještavao javnost da su krimski Tatari s Čečenima i Ingušima sa sjevera Kavkaza, bili “premješteni u druge regije SSSR-a gdje im se ustupila zemlja i prikladna pomoć za gospodarski razvoj”. 
1956, jedanaest godina kasnije, nakon što je Nikita Hruščov imenovao i javno optužio deportaciju Tatara napadajući Staljinovu zaostavštinu u svom govoru na Dvadesetom partijskom kongresu, prve su se plašljive peticije iz Taškenta pojavile u Moskvi. Tatari su molili da im se dozvoli povratak kući.

Uslijedilo je trideset godina žalbi, demonstracija i izaslanstava; javnih laži i beznačajnih “rehabilitacija”; borbe samih Tatara i njihovih pristaša u sovjetskoj demokratskoj opoziciji kao što je bio veličanstveni pukovnik Grigorenko, ratni veteran i čvrsti protivnik komunističkog režima koji je posvetio svoj život, pa čak i žrtvovao svoju slobodu i svoje zdravlje kako bi javno optuživao nepravdu koja je učinjena krimskim Tatarima. Svi koji su se toga latili, Tatari, Rusi ili Ukrajinci, znali su koja je cijena njihove borbe: prijetnje, batine, masovno zatvaranje, presude koje bi se odrađivale u radnim logorima ili – a to je bila Grigorenkova sudbina – godine provedene u brutalnim psihijatrijskim bolnicama pod lažnom dijagnozom. 

Prevela: Sabine Marić

Crno more (1)Bolesna žudnja za Krimom

(zurnal.info)