Gadosti o dobrim i lošim narodima: Jedino rješenje je politika iznad nacionalizama

Mamma mia, here we go again - da parafraziramo refren hita Abba-e. Što na bosanskom glasi: „Tito dobri, zar opet“?

Rek’o Bakir, pa rek'o Dodo. Ili je prvo rek'o Dodo, pa Bakir. Pa onda Dodo. Te će Bakir. Dok ne uleti Čović. Nakon čega će uklizati Dodo, pa bljesnuti Bakir... 

I ode još jedna godina.

SVE JE NAJGORE

Mislim da smo odavno prošli tačku do koje je imalo smisla analizirati sadržaj izjava poput Bakirove o „dobrim i lošim narodima“ i njihovim rukovodstvima, a zapravo o Srbima; ili one Dodikove o „fukari od Srbina“, „udatoj za Bošnjaka“, ili one o „konvertitstvu“ Izetbegovića – a zapravo Bošnjaka... 

Smisla, dakle, nema, no mi to i dalje činimo – evo, i ja. Mediji su puni komentara, kako onih koji pozivaju na smirivanje, tako i onih koji streme eskalaciji. Sa televizijskih i kompjuterskih ekrana stižu osude, glasovi podrške...

Šta je, zapravo, u svemu tome najgore? Sve je najgore. 

Prije svega: opet svjedočimo kako ekstremističke izjave nacionalnih lidera (p)ostaju referentna tačka čitavog političkog polja. Svi i sve se ponovo, voljno ili ne, određuje i pozicionira prema TOME. Jednako nacionalisti, kao i građanisti. Jednako desni, kao i liberali i lijevi. I svi verglamo priču koju smo tisuću puta odverglali. Srpska desnica kako su Bošnjaci nikakvi, a „političko Sarajevo“ još gore. Bošnjačka desnica kako im je Bakir dobro rekao, a trebalo je i prije; kako su Srbi nikakvi, a i došlo je vrijeme da se „oni nama prilagođavaju“. Liberali su protiv zapaljive logike, ma sa koje strane da dolazi; oni su za smirivanje tenzija i kompromis, uz fokus na ekonomiju. Ljevica je pak na stanovištu da nacionalne podjele, kao i uvijek, maskiraju istinsku podjelu u društvu – klasnu. 

Dok mi verglamo, igru i njen tempo diktiraju Bakir i Dodik sa svojim besprizornim izjavama. Oni diriguju, svi mi plešemo.

To je tako zato što je mehanizam koji koriste opasno blizu savršenstva – zlog završenstva, doduše. Ma koliko naša kritika bila oštra, ona i dalje radi za njih. Ovo što ja pišem, radi za njih – jer za Mehanizam i nije bitno kako reaguješ, važno je samo da reaguješ. 

A opet: ako ne reaguješ, ako ne pišeš, ako odlučiš da ignorišeš – i to radi za njih. Zato što onda, iz razloga za koje zamišljaš da su politička taktika i pragmatizam, pristaješ na normalizaciju onog neprihvatljivog koje nacionalni lideri emaniraju.

BALANSIRANJE IZMEĐU NACIONALIZAMA

Šta, onda, da se radi?

Balansiranje između dva (ili tri) nacionalizma nije rješenje. To je ista igra koju sam opisao. Ona nužno vodi ka tome da se na koncu pokaže kako ti je jedan nacionalizam ipak bliži od drugih – i posve je svejedno hoćeš li svoj stav pravdati kao „riječ je o manje opasnom, manje agresivnom nacionalizmu“ ili na neki drugi način.

Tu je igru igrala URA u Crnoj Gori. Oni su retorički, dakako „principijelno“,  bili protiv svakog nacionalizma. No naročito protiv crnogorskog. Oni su koristili retoriku „to skreće pažnju građana sa stvarnih, životnih pitanja“. Na koncu su podržali Amfilohijeve litije, najveću manifestaciju srpskog nacionalizma nakon ratova devedesetih i na energiji tog nacionalizma došli na vlast, da bi njihovu vladu sastavile vladike u manastiru, a SPC pisala zakone koje dostavlja vladi a ova skupštini na usvajanje. 

URA nije nikakav agent promjena u regionu, najmanje u Bosni i Hercegovini – osim ako agentom promjena ne smatrate i Stanivukovića. URA je, naprotiv, praktično demonstrirala domete politike kompromisa i saveza liberala sa nacionalizmom.

Jedino rješenje je uspostava nove referentne tačke. Ne politika između, nego politika iznad nacionalizama. Takvu politiku je u bosanskohercegovačkom slučaju moguće nazvati „građanskom Bosnom i Hercegovinom“. Takva politika može nastati samo u Sarajevu. Kao što sam više puta pisao: ja vjerujem u građansku Bosnu i Hercegovinu i vjerujem u „jedan čovjek – jedan glas“. No to građansko ne može podrazumijevati SDA, niti stranke nastale prostom diobom SDA ćelija. 

Takvo rješenje je utopijsko i nipošto blizu. Ono, moguće, nije ni realno. Ono je, međutim, po mom skromnom sudu, jedino. 

Sve ostalo je variranje iste sekvence sa unaprijed poznatim, istim ishodom.   

(zurnal.info)