Preminuo je pjesnik Stevan Tontić:Kako preživjeh mrak najveći?
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Čitaonica Žurnal

Preminuo je pjesnik Stevan Tontić: Kako preživjeh mrak najveći?

Preminuo je Stevan Tontić. U Čitaonici Žurnal čitajte izabrane pjesme jednog od najznačajnijih savremenih pjesnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Kako preživjeh mrak najveći?
Stevan Tontić

Stevan Tontić, pesnik, esejista, prevodilac sa nemačkog, antologičar, rođen je 30.12.1946. godine u Grdanovcima, kod Sanskog Mosta. U Sarajevu, gde je živio od 1967. godine završio je studije filozofije sa sociologijom, i u tom gradu ostaće sve do 1993. godine.
Objavio je zbirke poezije: Nauka o duši i druge vesele priče (1970), Tajna prepiska (1976), Naše gore vuk (1976), Hulim i posvećujem (1977), Crna je mati nedelja (1983), Prag (1986), Ring (1987), Sarajevski rukopisi (1993,drugo dopunjeno izdanje (1998), Moj psalm (Main Psalm) ( 1997, Berlin), Blagoslov izgnanstva (2001), Sveto i prokleto (2008). Autor je i knjige proze Tvoje srce, zeko, priče raskomadanog romana (1998), sastavljač nekoliko antologija. Radio je kao urednik u čuvenoj sarajevskoj izdavačkoj kući „Svjetlost“.
Izabrana djela u 4 knjige objavljena su u Sarajevu 2009. godine

Dobitnik je, između ostalih,  nagrade grada Sarajeva, nagrade „Aleksa Šantić“, „Milan Rakić“, nagrade „Jovan Jovanović Zmaj“, "Kočićevog pera", kao i dvije nagrade u Nemačkoj: za liriku od Bavarske akademije lepih umetnosti i nagrade grada Hajdelberga „Književnost u egzilu“.

 

RANE, KRV, POSUDE

Otvarali smo na mladome bogu rane
krv u zlatne posude hvatali
ovo će nam zatrebati jednog dana
reče otac likujući
više se u nas neće dešavati
da neko umre tek tako
na brzu ruku
kao da smo – užas, jao meni –
pred Njom nepismeni

 

RUČAK

Juče sam kupio kilogram mesa
– nepoznat proizvođač, zver nepoznata –
bila je sušta nedelja
ručavali smo u tišini.

Nismo čuli muziku, onemeli
pili smo vino, meso jeli
deca su čavrljala, likovala
žena i ja, najzad, saželi.

Odjednom – krik na vratima
otvorismo, zadrhtasmo:
– jedete meso! – riknu bog
– jedosmo i pojedosmo!

To je moje meso! – reče
hej, ja sam u vama!
– iz trgovine je, drugar, meso
kupljeno sudnjeg dana!

 

DOVOLJNO JE ŠTO GLEDAM

Ne, nisam tu da sarađujem,
Dovoljno je što gledam.

Zar nije previše već to
Da smak svijeta čekam s vama
U milosti golog opstanka?
A tražite da se predam.

Moj poziv, ako i zaludan,
Pravedno je gledanje stvari
Koje će progutati tama.

Nisam tu ni da vam sudim.
Ne vas, sebe se plašim –
Jesam li sam pravedan?

Poslovi su samo vaši,
A ja pozivu oka predam.

Zalud plaćate da me prate.
Ja sam Odozgo, netremice,
Licem u lice gledan.

Tek, ne stoji sve do mene.
Bolje da mi oči iskopate –
One su s najvišeg mjesta
Za taj pogled opunomoćene.

 

 

OD URLIKA DO MUKA

Na brisanom prostoru,
Od urlika do muka,
U krilu velikog sloma.

Lišen posjeta braće,
Zauzet rvanjem s Tobom
U utrobi kamenoloma.

Čeka me kamena postelja.
Otkad se vjenčah s grobom,
Lišen sam ličnih stvari.

Život: nesnosna stanka
Između udaha i izdaha,
Vakuum: neiskusan tu gine,
Al raspet se duh žari.

Na eksplozivnom tlu,
Od urlika do muka -
Glas moj prolom tišine.

 

PONIŽENJE MUDRACA

Ovako su ponizili našeg mudraca
Što jedva već mogaše da koraca

Lokalni vođa i vrli mu pobočnik
Oboriše ga pred kućom na pločnik

Prvo mu osmudiše ono malo brade
Naočigled mirnih susjeda iz zgrade

I pošto povikaše „Ovo je ta luda!“
Odsjekoše sasušenu kesicu muda

Zatim raščepiše providne čeljusti
U koje pobočnik hrakotinu spusti

Najzad objaviše: „Jezik mu ostaje –
Od volje mu da vječno laje i laje.“

 

DIOGEN IZ NAŠEG KVARTA

Bješe to jedinac gradskog mudraca, ubijenog
U ratu (zvanog i „naš Sokrat“ i „opasan pas“).
Ostavši sam, dječak zaključi da očev je bog
Zakazao pred streljačkim strojem – jedini spas.

Nakon doma za ratnu siročad, neženja, gladan
I žedan, u odijelu koje mu sudba skroji,
Useli u bure – vlasnik kuće za njeg je jadan! -
Dosta mu što slobodno diše, dosta što postoji.

Dušebrižnim odbrusi: „Postojim, zar je to malo!?“
S nadmoćnim smiješkom psa kog bockanja ne peku,
Znan kao Diogen – ime mu sa pojave spalo -
Ponosan golać, u pobješnjelu bućnut rijeku.

Najgore: lupeži bure zakotrljaju sred kvarta
Da svjetini ga pokažu s „filozofskim repom“.
A kad im reče: „Laž je vaša Atina, laž Sparta!“,
Neki ga krovopokrivač umlati crijepom.

 

 

ČOVJEK ILI LEPTIR

I sam već pitaš: jesi li čovjek
Koji je sanjao da je leptir,
Il leptir što u tvoj snovni vir
Položi jaja da bude dugovjek.

Najbolje bi bilo da proletiš
Ko vilin konjic kroz ovaj život,
A vaskrsneš li ko ljudski skot,
Svom ćeš se bogu da osvetiš.

 

 

ŽEGA

Julsko sunce nesnosno prži
Spečene ljude, zvjerke, biljke.
Kome se sveti taj opozvani bog?
Počinjem da pitam: da li me
Samo svježina mraka drži
Zalaskom okrutne svjetiljke?

Uz to me žeže stara boljka
U tom klimatskom ćorsokaku:
Kako preživjeh mrak najveći
Sred onog ljudstva paklenog?
Zaista, samo je čistom ludaku
Uspjelo da se ovako usreći.

 

JEDAN OBIČAN DAN

Najzad je svanulo.
Lijep dan se sprema.

Propisno umiven,
Popio si kaficu,
Bacio pogled na ulicu
I nevoljko se vratio
Za svoj „radni sto“
Na kojem ničeg nema.

Brojiš svoje novčiće
I dane na zemlji,
Pa ćeš brojit „ovčice“
Kad mrak siđe
U ovaj kontumac.

Da opet se svunoć
Prevrćeš na postelji,
Ti, nedoklani
Na bunjištu pijevac.

 

SAM SEBI ZADATAK

Du muβt dein Leben ändern (Rilke)

Zapamti, sam si sebi zadatak.
Roni u srž da bi se nadisao,
Na dnu je tvome tvoj čisti zrak.
Zar si na prljav tako oguglao?

Sam si sebi jedini zadatak.
Zar skončat kakvim te bog dao?
Skini taj sivi, izanđali svlak,
U njem si za jelo i piće robijao.

Sam si sebi najsvetiji zadatak.
Znam, kazaćeš odmah, nesvjesno:
Kratak je za to život, prekratak,
U ovoj mi koži nije tijesno.

Promijeni svoj život, jadniče,
Izveslaj na pučinu iz te rupe!
Pusti to svoje zarobljeno ptiče
Prije neg zemne ti prnje skupe.




U MOJOJ RADIONICI

Juče sam pokušao
da od starih zabilješki
sačinim nešto malo poezije.

Samoća, majka stvaranja, njuškala me iznutra.
Tišina mi je kapala u srce.
Svemir – lopovska posla – svijao mi se oko kuće.
Bio sam pri sebi 100% i postojao toga dana
užasno moćno, životinjski prekomjerno.

Na jednom papiriću je stajalo
da je ŽIVOT PRAZNIK, KAO I SMRT
s napomenom
da jednog dana razvijem zastavu
do plamena.

Jurnuh sinoć tako
i oprljih dušu.

Plamena nije bilo
ali svejedno gorim.

 

STAN

Kuća geometrije puna.
Kvadrati. Kružja. Pravougaonici.
Crn zastor i žuta sobna luna.
Ti i ja, licem u lice.

Sijaju kugle, paralelopipedi –
Božji na prijestolju Um sjedi.

Kristalno-plavi prsti
zarinuti u meso mračno.
Ovdje smo konačni, jedina. I čvrsti.
Sve je savršeno i tačno.

Zlatna u podrumu mumija.
Euklid u kovčegu leži.
Prazno srce, koliko teži
prostor što u tebi log svija?

Staklenih vrata sad će cik.
Večernji sada urlik.
Žestoki anđeli srojiće se
na tihi stanara lik.

A blješte kugle, paralelopipedi –
cakli se Oko. I mozak ledi.

 

ŽIVOT JE ODLIČAN

Slavni su ovi oštri trenuci
nedvosmislenost i preciznost kojom me pogađaju
u najezdi punoj slatke opasnosti

Radosno živim u takvoj sadašnjici
sa grguravom nadom u zubima
i gle: moje se meso blista u meni
kao na kakvoj životinji

Slavni su ovi krvoločni udarci
koji me nisu mimoišli i ostavili samog
Očaj – on je slavno rovario
u mojoj unutrašnjosti

Slavi su svi trenuci u kojima sam propadao
zato što su oni postojali – ja postojim



TRENUTAK U PLAVIM BRDIMA

S razlozima koji su u meni nepoznati
odlazim u plava brda gde ću pasti
i konačno obistiniti mucavi trenutak
okupiran vojskama, zaražen lažima

U kreposnoj školi trenutka-pucanja
moj ružičasti mozak blistaće
ostali trenuci udruženi s pčelama
puni istine tu će živeti

Živeću i sam tu domaćinski
u plavim brdima tiho umreti
svetla će budućnosti nadgrobno
nada mnom revno stražariti



PISMO VASKU POPI
(o trogodišnjici smrti)

Kako je dobro što si otišao,
otišao u tačan čas: ni prije ni poslije;
tačnim odbrojavanjem stiže čun, siđe tvoj trak
pred pokolj, u mrak.

Kako je dobro što si umro, neumrli,
u čas posljednji, dok se to još moglo.
Bolju odluku nisi mogao da doneseš,
iako tužih za tobom: ugovoren sastanak!
I ognjena vučica tuljaše, jezikom maternjim.

Misleći na tebe prilično sam zadovoljan
što te ne srećem na zemlji kojom gazim.
Ovdje se ne roje pčele, radosnim napjevom ne poje,
ovdje je nož propjevao, prijatelj narodâ, mio pobratim.

Ne znam zašto, ali nalazim da je velika stvar
što si, izlaz tražeći, na prava udario vrata.
Kući se niko ne vraća više, ni mladić ni lasta,
tek sanduk zapečaćen: poljubac čelom da primi.

Budi zadovoljan časom koji ti je dosuđen
i pomisli na mene što tražim put i način.
Nesnosno je biti ovdje a ne biti pogubljen
s onim što mu, na tvoje oči, zlatnu uzimlju glavu.

Najzad si legao u svoju uspravnu zemlju,
pastir ranjenih vukova drži te kao svoga.
Dole: ognjeni urlik cijepa nebesa i mrak.
Potonulo srce učenika daje ti posljednji znak.


ISPOVIJEST EGZILANTA

Iako ne znam ni kako ni rašta,
vučem se svijetom, dišem, gledam,
o miru još brbljam i raspredam
sred svekoliko ubilaštva —

greškom živ, svjedok — ko to prašta?
S neprijateljem za sto sjedam!?
Proklet biće u koljena sedam.
I preživjeti i život dati —
sve miriše darom podlaštva.


GRANICA

Ne mičući s kućnog praga,
ne odmičući se ni za lakat od ženina skuta,
probudih se u novoj državi,
kaže mi znanac.
Granica je povučena
posred srca.
Razum je počeo da shvata i pravda,
ludo srce lupa i poriče.
Ja se teturam:
ni uspravljen, nov korak da bacim,
ni oboren, u zemlju da legnem.


O ODRUBLJIVANJU GLAVE

 

Od svih klasičnih načina pogubljenja 

Najfascinantniji je odrubljivanje glave -

Giljotina ili panj, svejedno.

Impresionira, doduše i vješanje,

Mada pokazuje izvesne mane.

Pukne li uže, vješanik ostaje u životu.

I samo izmicanje oslonca ispod njega

Trik je koji baca loše svjetlo

Na izvršenje pravde i dostojanstvo dželata.

Odrubljivanjem glave stvar je čista ko suza.

Tako munjevit, efikasan, u suštini bezbolan

Susret sjekire i vrata

( Pa imao čovo vratinu ko vo),

Zadovoljava najviše estetske kriterijume,

I zakone najstrože.

Da nije tako zar bi narod

Trčao na gubilište kao na so?

Glava položena na panj uzdignuta je na oltar.

Odakle će pasti u naručje Božje.

 

Tek na giljotini ili panju

(Naravno, ako su propisano zdeljani),

Glava dobija konačan smisao

Poput glave Marije Stjuart,

Da i ne pominjemo Jovana Krstitelja.

 

Još nešto u slavu postupka i sprave,

Što za prijatelje pogubljenog nije malenkost.

Za njih je svečano odrubljivanje glave

Kraljevski potpis na njenu besmrtnost.





 

(zurnal.info)