Stanje poricanja: Kakvo vrijeme tek dolazi?

“Moje vrijeme tek dolazi. Ljudi će čuti šta Ratko Mladić ima da kaže. Živ sam i živjet ću dok živi moje pleme i moj narod. I vaša optužnica je propala...”

Ovo su posljednje riječi koje je izgovorio ratni zločinac prije nego što je sutkinja Prisca Nyambe naredila da mu se isključi mikrofon, jer je isteklo predviđenih deset minuta za njegovo obraćanje tokom žalbenog postupka.

Mikrofon nije na vrijeme isključen. Ratko Mladić je uspio izgovoriti ono što je želio. Ne vjerujem da je imao nešto važnije reći od toga.

ZANEMARENI STARAC

Od dana njegovog hapšenja uvjeravaju nas da je Mladić dementni starac. Julian Borger u knjizi “Krvnikov trag” kaže da oficiri u civilu iz Specijalne jedinice za ratne zločine MUP-a Srbije nisu vjerovali da su 26. novembra 2011. godine u selu Lazarevu legitimirali pravog ratnog zločinca - “ovaj ostarjeli i isušeni lik nije nimalo ličio na osornog generala kojeg su očekivali”. Povjerovali su tek kada im se sam predstavio i rekao: “Našli ste onoga koga tražite”.

- Bio je to kraj četrnaest godina dugog bijega. Tokom te duge odiseje, bjegunac je gubio sloj po sloj dostojanstva i prestiža, i spao s pozicije uglednog gosta u vojnim odmaralištima do bolesnog i zanemarenog starca, pogrbljenog u paučini seoske kolibe – piše Borger. 

Prije samo mjesec dana sam Mladić se žalio da mu se zdravstveno stanje pogoršava, da mu je otežan govor i da se ne može koncentrirati. I advokat Dragan Miletić upozorio je da je njegov branjenik doživio pad mentalno-kognitivnih sposobnosti i da mu nastavlja propadati kratkoročno pamćenje. 

Sudeći prema posljednjim riječima Ratka Mladića, on je apsolutno svjestan situacije i nema nikakav problem sa kratkoročnim pamćenjem. Precizan je i koncentriran. Njegove rečenice izgovorene su istim tonom i sa istim samopouzdanjem kao i izjava o osveti za bunu protiv dahija, koju je izrekao u Srebrenici. Ratko Mladić je sasvim svjestan da njegovo zločinačko naslijeđe živi.

STANJE PORICANJA

Očigledno, suočavanje sa prošlosti nije uspjelo u Bosni i Hercegovini. Istina ne postoji, laže se strasno, samouvjereno i svakodnevno. 

Stanley Cohen u svojoj knjizi “Stanje poricanja” ukazuje na tri vrste poricanja: bukvalno poricanje, poricanje tumačenja i poricanje implikacija. 

Bukvalno poricanje je poricanje očiglednog, poricanje samih činjenica – “masakra nije bilo”. Poricanje tumačenja vrši se promjenama riječi, tehničkim žargonom ili eufemizmima - “to nije genocid nego užasan zločin”. Poricanje implikacija je kada se minimiziraju psihološke, političke i moralne implikacije - “to nema veze sa mnom” ili “nicu ubijeni civili, pobijeni su vojnici u borbi”.  

Naše društvo je prošlo kroz sve tri vrste poricanja. Cohen također navodi da poricanje može biti i individualno, kolektivno, zvanično, organizirano i kulturno… I ti segmenti su uspješno apsolvirani. 

Poricanje u Bosni i Hercegovini doveli smo do tog nivoa da ne postoji dovoljno očigledan i uvjerljiv dokaz koji bi bio prihvaćen kod svih. Svaki će biti iskrivljen kroz prizmu nacionalističkih interesa. Različito će reagirati i čitaoci ovoga teksta. Nekima od njih će biti dovoljno da pročitaju autorovo ime, dodijele mu identitet prema svome nahođenju, odrede identitetsko ponašanje i diskvalificiraju sve što je napisano.

Ako se nismo uspjeli suočiti sa prošlosti, kako ćemo reagirati u budućnosti? 

MOJE VRIJEME TEK DOLAZI

Bilo bi lijepo vjerovati da je Mladić nakon hapšenja postao “zanemareni starac”. Na žalost, nije tako. Njemu se i dalje pjevaju pjesme, crtaju gigantski murali, najviši zvaničnici Republike Srpske pozivaju se na njegove riječi. Godinama se gradi njegov zlokobni mit. I ova posljednja izjava služi samo za njegovo podgrijavanje.

Vrijeme s kojim možemo identificirati Ratka Mladića je destruktivno, ratno, vrijeme haosa, mraka i zločina. Jedno od najvažnijih pitanja jeste kako će se ova rečenica tumačiti u Bosni i Hercegovini - individualno, kolektivno, zvanično i organizirano. Ja je tumačim kao drsko blebetanje egocentričnog generala nemoćnog pred sudskim autoritetom. Ali, moja interpretacija je irelevantna, važno je kako će je razumjeti oni koji imaju moć da zaustave ili ubrzaju dolazak tog vremena.

Izjave poput Mladićeve u ovom momentu, svim stranama, služe za održavanje postojećeg stanja, koje je uvijek vanredno zato što je uzrokovano strahom od onog drugog. Samo u takvim okolnostima neprestane ratne opasnosti, stanju poricanja, moguće je imati ovoliki nivo bezakonja i korupcije, na svim nivoima vlasti. Istovremeno, kako smatra Cohen, samo u nedemokratskim društvima moguće je konstantno trajanje stanja poricanja. Na taj način, bezakonje i stanje poricanja nalaze se u ovisničkom odnosu koji je teško, ali neophodno prekinuti.

Borger vjeruje da će poricanje jednoga dana ipak ustuknuti pred dokazima.

- Nacionalisti koji su ponovo digli glavu u državama bivše Jugoslavije istinu o onome što se desilo prikrivaju debelim slojem revizionizma i poricanja, ali detaljna evidencija koju ima Tribunal, sa svojih sedam miliona dokumenata, ne može zauvijek biti pokopana – na kraju svoje knjige piše Julian Borger.

Nadam se da je tako.

(zurnal.info)