KINO ŽURNAL: Kako razlikovati dobru od loše glume?

Ako vam iko kaže da postoje objektivni standardi, znajte da je to sranje. Ovo je stvar ličnog ukusa. Postoje trendovi. Postoje mnogi ljudi koji su voljeli glumu Philipa Seymoura Hoffmana. Ali ako vi niste, niste u krivu. U najgorem slučaju ste ekscentrični.

Ja sam režiser koji radi sa glumcima gotovo 30 godina i sin sam filmskog historičara. Dat ću vam svoju definiciju dobre glume. Ali zaista želim naglasiti da ako ja kažem “Pacino je sjajan”, a vi se ne složite, moje iskustvo ne znači da sam ja u pravu a vi niste. To samo znači da imamo različite ukuse.

Najprije, za mene, glumac je dobar ako učini da ja vjerujem da on zaista prolazi kroz sve što njegov lik prolazi. Govorim donekle od fizičkim stvarima (“On je zaista pogođen!”; “On zaista skače sa voza u pokretu”), ali uglavnom govorim o psihološkim stvarima (“On je zaista uplašen!”; “On je zaista zaljubljen”). Ako se čini da glumac zavarava, on ne radi svoj posao.

Drugo, glumac mora da me iznenadi. Ovo je najnebulozniji uvjet ali je važan. Osim zaista malih uloga koje ne trebaju skrenuti pažnju na sebe (naprimjer, blagajnik koji samo treba da unovči ček heroju). Nije dovoljno za glumca da se samo čini stvarnim. Izgledati stvarno je uvjet ali je drugi uvjet da ja ne mogu predvidjeti svaku reakciju prije nego je oni imaju.

Razmislite kakvu bi neko reakciju mogao imati ako bi njegov ili njen partner prekinuo vezu. Postoje mnogi, mnogi iskreni načini – načini koji bi se činili ljudskima a ne kao ponašanje vanzemaljca. Posao glumca je da poznaje širinu ljudskih mogućnosti i dubinu njegove ili njenih vlastitih mogućnosti. On ili ona moraju moraju to izvuči i iznenaditi nas. U suprotnom glumac postaje dosadan i predvidljiv.

GLUMCI KOJI IZNENAĐUJU

Postoje mnogi načini na koje glumci mogu iznenaditi. Gary Oldman i Johnny Depp su nas iznenadili na način da su bili iskreni u različitim, veoma drugačijim ulogama.

Jack Nicholson nas iznenađuje tako što je … iznenađujući. Iako nije kameleon poput Oldmana ili Deppa, nikada ne znate šta će uraditi sljedeće. Ali šta god da uradi, utemeljeno je u psihološkoj tealnosti. Nikada se ne čini lažnim.

Christopher Walken, Glen Close, Al Pacino i mnogi drugi imaju iznenađujuću opasnost u sebi. Malo je strašno biti u njihovoj blizini jer osjećate da bi mogli skočiti ili vas otpuhati u bilo kojem trenutku. Oni su bombe koje otkucavaju.

I, naravno, mnogi glumci komedije (naprimjer,  Julia Louis-Dreyfus), nas iznenađuju na razne uvrnute i otkačene načine. Ili gledajte Katharine Hepburn i Caryja Granta u Bringing Up Baby – apsolutno iznenađujuće i apsolutno iskreno. Još jedan sjajan primjer iznenađujuće glume koja se nikada ne čini lažnom je rad Diane Keaton u Annie Hall.

Treće, glumac je ranjiv. Sjajni glumci dijele dijelove sebe koje većina ljudi drži skrivenim. Oni su uvijek goli. (Neki doslovno goli ali ja govorim o emocionalnoj golotinji.) Loši glumci se brane. Oni ne žele dijeliti dijelove sebe koji su ružni, zlobni, površni, ljubomorni i slično.

Mnogo je primjera glumaca golih na sceni ili ekranu. Moj favorit je Rosalind Russell u filmu Piknik. Ona igra sredovječnu učiteljicu koja je u opasnosti od starosti i umiranja u samoći. Postoji srceparajuća scena u kojoj moli muškarca da je oženi. Klekne na koljena ispred njega. Daje i posljednji dio dostojanstva iz sebe i pušta preplašene, bolne dijelove sebe da izađu na površinu. Postoje isti preplašeni, bolni dijelovi u svima nama – dijelovi za koje se trudimo da sakrijemo.

Ovo je povezano sa svime što sam napisao iznad:

Kada su glumci izloženi i ogoljeni, to je uvijek iznenađujuće. A ako se ne čini realnim onda u tome nema poente. Ustvari, ova vrsta emocionalne golotinje je veoma teška za lažirati. Ako ikada steknete utisak da vam glumac otkriva skriveni dio sebe on to vjerovatno i čini. Primjeri su Julianne Moore, Bryan Cranston i Michael Redgrave u The Browning Version. On izbaci svoju unutrašnjost i iscijedi svu svoju bol.

Četvrto, glumci znaju slušati. Fascinantno je gledati glumce dok ne govore. Neki su previše zauzeti egom ili tehnikalijama (naprimjer, pokušavaju da zapamte narednu liniju teksta), do potpune pažnje na onoga sa kim glume. Drugi se čine da primijete sve što čuju. Možete vidjeti da ih sve što im je rečeno psihički pogađa, kao da ih riječi šamaraju po licu. Gledajte Claire Danes. Ona je sjajan slušalac.

Peto, glumac ima dobro izbrušen “instrument”, pod čime mislim da zna kako koristiti svoj glas i tijelo da služi bilo kojoj ulozi koju igra. Ovo ne znači nužno da je mršav i ima trbušnjake; James Gandolfini je dobro koristio svoje tijelo. To znači da zna kako da se kreće i priča na izražajne načine. Njegov glas i tijelo mu se ne odupiru ili dižu tenziju koja je neprikladna njegovoj ulozi.

Jedan negativan primjer: Kristen Stewart. Gotovo je bolno gledati je. Izgleda kao da bi radije bila negdje drugo umjesto ispred kamere.

Za mene, Hoffman je bio sjajan jer je utjelovio sve ove osobine. Nije imao savršeno tijelo ali je koristio izgled koji je imao na izražajan način. Ako ga gledate pažljivo kada ne govori vidjet ćete da uvijek pažljivo sluša drugog glumca. Šta oni kažu utječe na njega duboko a njegova reakcija raste prirodno iz svega što su mu prethodno rekli ili uradili. On je duboko ranjiv. Uvijek. To je njegova najznačajnija osobina. Uvijek znate da je ono što dobijate od njega sirovo i iskreno. Bila je to njegova sirovost – kao i inteligencija i lukavi smisao za humor – koja je učinila njegov rad iznenađujućim i svježim. I niti jednom nisam vidio ništa od njega što se činilo lažnim.

Ne mrzim Toma Cruisea na način na koji to čine neki ljudi. Za mene je on uvjerljiv većinu vremena. Samo nije mnogo interesantan. Rijetko me iznenadi i ne čini se da se udubi u bilo šta sirovo ili ranjivo u sebi. Čini se da se brani. Najranjivije od njega što sam vidio je uloga u Eyes Wide Shut gdje je napravio dobar posao. Ali ne briljantan i to nije njegova mjera.

GLUMAC I NJEGOV FILM 

Imajte na umu da mnogi ljudi (koji sami nisu glumci, režiseri ili opsesivni ljubitelji filma), nisu načisto kako glumac doprinosi filmu. Za veći dio publike nije potrebno da razumije ko šta radi tokom produkcije. Mnogo ljudi misli da je glumac sjajan ako im se svi njena ili njegova uloga. Ali to je obično uloga dobrog pisanja, više nego dobre glume. Ili misle da je ona dobra ako izvuče neke impresivne efekte, poput dobijanja ili gubljenja mnogo kilograma ili pretvaranja da je hendikepirana. To su impresivne izvedbe ali one nisu suština onoga što glumci rade.

Ako me tjerate da ocijenim Dustina Hoffmana u Rain Man protiv Dustina Hoffmana u Kramer vs. Kramer, ja ću reći da je napravio više uzbudljivog posla u ovom drugom. U Rain Man je bio u mogućnosti da se sakrije iza akrobacija. U Kramer vs. Kramer je jednostavno morao biti istinit.

Neki ljudi misle da je gluma dobra ako im se svidi film. Keanu Reeves, po mom mišljenju, je užasan glumac – uglavnom jer je drven i lažan. Često se čini da čita sa papira radije nego da izgovara riječi koje su njegove. Tu je razlika između igranja suzdržane osobe i drvenog glumca. Ustvari, igranje nekoga ko je rezervisan je jako teško (jer morate glumiti bez da pokazujete veoma mnogo), i glumci koji to uspiju su sjajni.

Skrenuo bih pažnju na Anthonyja Hopkinsa u Remains of the Day, Tommy Lee Jonesa u mnogim svojim ulogama pa čak i Clinta Eastwooda u Dirty Harry. Ovi glumci uspijevaju prenijeti smisao da se, iako imaju kameni izgled izvana, unutra dešava mnogo toga.

Za mene, Reeves predstavlja glumca koji se pojavljuje i govori svoje linije. Kako sam pravio audicije za mnoge glumce navikao sam da čujem one koji mogu uzeti riječi pisca i učiniti da one zvuče kao njihove vlastite. Također sam navikao na manje iskusne (ili manje talentovane), koji zvuče neugodno sa riječima koje nisu njihove. Zvuče kao da recituju ili čitaju nešto. Zvuče poput scenarija.

Slušajte Reevesa u ovom klipu, posebno oko desete sekunde kada kaže, “Uvrijedio sam te svojim neznanjem, grofe”. Mnogo njegovih čitanja linija zvuči tako za mene: Nije ih istinski podigao sa stranice u svoj um i tijelo.

Ne vjerujem da se unutra dešava bila šta osim možda nervoze. Ne znam da li možete vidjeti razliku između Reevesa, iznad, i Tommy Lee Jonesa ovdje. Obojica su prilično bezizraznog lica. Razlika je za mene u tome da se čini kako Jones govori svoje riječi, iako su one napisane kao i one koje Reeves izgovara. Jonesu je mnogo ugodnije u svojoj koži i ima veću sposobnost da “posjeduje” tekst. Ako osjećate drugačije to je uredu. Zapamtite, to je subjektivno.

Ali nekim ljudima se sviđa Reeves jer misle da su filmovi Matrix kul. Miješaju filmove sa glumcem. Da je neki drugi glumac bio u tim filmovima, tim istim ljudima bi se svidio ali kad je već on protagonist, oni se fokusiraju na njega.

Konačno, mnogo ljudi miješa glumčev život sa njegovim radom. Tom Cruise je dobar primjer. On je prepoznatljiv scijentolog a mnogim ljudima se ne sviđa ta religija. Ne sviđa im se njegova gluma barem djelimično jer ga smatraju neukusnim kao osobu. Donekle, ovo može biti znak loše glume sa njegove strane. Najzad, on nije dovoljno dobar glumac da natjera ljude da zaborave na njegov privatni život dok gledaju njegove filmove. Donekle, ne bi značilo koje vještine ima.

Trenutno, mnogo ljudi imaju žestoke reakcije na rad Woodyja Allena i Mije Farrow koje nemaju nikakve veze sa onim što rade na ekranu. Daleko od toga da govorim da takvi ljudi nisu u pravu, da su glupi ili ludi. Samo kažem da su reagovanja na glumce često komplikovani i ne 100 posto pod utjecajem njihove izvedbe.

(Preveo S.M.)