Auto kino: Bruklinsko siroče i južnjačka jetra

Prateći prešućeno 

Tvoja me je poruka uznemirila. Priznajem to, iako mi je besmisao odavno pomutio um i teško šta me izbaci iz ravnodušnosti. Zato sam bez razmišljanja i otputovao, vjerujući da bi mi Utopia mogla pomoći. Naivnom oku te prostorije jesu ličile na knjižaru. Iznad ulaznih vrata jasnim slovima je označen ulazak u svijet pod imenom Utopia, i oni koji su upućeni u stvar nemaju dileme u šta se upuštaju. 

Detalji su bitni, znam. Sjećam se, ne zaboravljam detalje. Bilježim ih i namjeravam jednom tebi poslati. Dakle, grad je na moru. Pokraj obale je ulaz u palaču i prolaz do labirinta uskih ulica u kojima se lako gube i oni koji su se na njima rodili. Hip hop transformišem u bebop. I tvoje radno mjesto mnogima izgleda kao knjižara. Ali ja znam istinu, osjetim je, znam da je misija mnogo ozbiljnija i da se prešutno moramo odobravati da bi imali šansu. 

Prešutno je neophodno za priču koju sam ipak odlučio da ne ispričam. Ali želim da se upoznaš sa nekim od njenih protagonista. I kako sam započeo inventuru tamne strane sopstvenog srca, tamo u srcu starog grada, u njegovom getu, u dvorištu iz nekadašnjih bajki, mjestu koje teško pronalaziš i u kojem se lako izgubiš. 

Mrtva osveta

Dvije decenije nakon čitanja romana Motherless Brooklyn, i nekoliko mjeseci nakon gledanja njegove filmske interpretacije, shvatam da nikada nisam želio da pronađem ubice voljene osobe. Prelako bi bilo reći da se ovdje radi o kukavičluku u bilo kojem obliku. Dovoljno vremena provodim sa sobom i nije ostalo previše prostora za neočekivano ili impulse koji već nisu predviđeni. Nema sumnje da sam dovoljno sam lud da, pod pravim okolnostima, ubijem one koji zaslužuju.

Posjedujem tri verzije te knjige, originalnu i dvije verzije prevoda: Brooklyn bez majke i Sva siročad Bruklina. Negdje između se krije idealno ime ove knjige. Između je prostor za koji imam beskrajno poštovanje. Vraćam mu se kad god zaboravim šta je skromnost i koliko je veliko moje neznanje. Slušao sam Edwarda Nortona, koji je režirao filmsku interpretaciju, kako o knjizi priča sa strašću koja me uvijek obraduje. Zato mu je trebalo toliko godina da film dovrši. I meni da ga dočekam. Govori kako je od početka znao da želi da Thom Yorke bude dio filma. Ali je želio i džez. A Yorke i džez ne idu zajedno. Tako se čini sve dok ne poslušamo ono što je napisao i izveo za Motherless Brooklyn. Mislim na pjesmu koja se zove Daily Battles. No, dosta šuplje priče, vrijeme je da dovršim misao sa početka ovog poglavlja. 

Dakle, nema sumnje da sam dovoljno sam lud da, pod pravim okolnostima, ubijem one koji zaslužuju. Isto tako, sopstvena smrt je nešto s čim se odavno poigravam. Njena neminovnost mi nije strana. I svake noći mi je je sve bliža i jasnija. Naravno, takvo stanje stvari automatski ne eliminiše strah. Ali, ponavljam, ovdje se ne radi o strahu.   Ono što mi je neobjašnjivo i što sebi nikada neću u potpunosti oprostiti, to je odsustvo radoznalosti i potrebe da priču zaokružim, da saznam šta se stvarno desilo. To i jedva živa želja za osvetom. 

Razrješenje 

Žuriš li negdje? Svijet se zaustavio i vrijeme ovih dana protiče drugačije. Pročitaj knjige koje nikad nisi, imaš ih na listi. Pogledaj neodgledane filmove. Vrati se opet onim bitnima. Piši. Šetaj kroz sobe svog svijeta. Zapjevaj ponekad. Zaljubi se ako baš moraš. Daj sebi vremena. Kad sam u podrumu našla onu veliku kutiju znala sam da ti moram javiti. Moraš znati. Njen sadržaj mijenja sve što smo mislili da znamo. Nazovi me. 

Ljubavi su prolazne, kao što i bol, uostalom, prolazi. Tek san ponekad ostane, ako imaš sreće, zadrži se na tvojoj koži do samoga kraja. Kao što usamljenost nikada uistinu ne napušta dušu koju je odabrala. A nama ostaje da razmišljamo o perspektivama nesreće i sreći na samome kraju. Bila je duboka noć u New Yorku kada je Thom Yorke nazvao Nortona i odsvirao mu baladu koju je ovaj naručio za film. Norton je zaplakao. Izbrisala se granica očaja i sreće. To nam naprave naše svakodnevne borbe, upravo u sitnim satima, bez svjedoka i sa ogledalom kao sudijom. 

Kao što mene migrene neumoljivo sprečavaju da postanem alkoholičar, njega je nesreća u alkoholu držala. Godinama kasnije, čuo sam kroz šapate, da je – nakon što je raskrinkao najzajebaniju aferu jednog kontinenta – rasprodao ono što je vrijedilo, zatvorio knjižaru i ostavio sve. Napokon je otišao na svoj otok. Ne brinem se za njega, taj je koktele oduvijek pravio kao da se rodio pod suncobranom. I znam da tamo čuva ležaljku za mene. Zato sam zadnjim parama i kupio ovu kartu. 

(zurnal.info)