CESTA ZA BOLJU BUDUĆNOST: Klanje mostarskog drvoreda

Valja uvijek propitivati nečije motive. Nisam o tome baš dugo razmišljao. Iako nad mojim zaključkom lebde jata sumnji jer uvijek se sve može opravdati napretkom kako ga vidi naš posustali malograđanski puk vječno u konfliktu sam sa sobom. Nostalgičan za starim vremenima naš će puk tako često aplaudirati kada mu na širom otvorene oči zakolju pravo na sjećanje pa čak i pravo na disanje. Odahnut će pučina jer konačno neće njihovi automobili voziti uskim izlokanim cestama već će kliziti niz široke bulevare zasute led svjetlima jer sunca mostarske ulice uskoro neće moći vidjeti. Ali, napredak opravdava svako klanje pa i kad se dogodi da zakolju rijetke stare drvorede koji su uspjeli preživjeti rat a sve zbog projekta širenja par stotina metara gradskih prometnica. Otišao je tako danas u povijest i stari drvored ispred nekadašnjeg doma penzionera danas poznatijeg kao hotel Ero. 

ALAVOST ZA PROSTOROM

Napredak u našim gradovima sasvim je po mjeri skorojevića koji ne vidi uzročno posljedične veze među stvarima. Poznato je naime da je izgradnja prometnica jedan od glavnih problema s kojim se susrećemo u očuvanju okoliša. Ali zašto se ruše drvoredi koji ničim nisu smetali proširenju prometnica u ovom dijelu Mostara? Ljeti je u Mostaru nepodnošljivo vruće, između ostalog, zato što se nisu obnovile šume koje su rasle iznad Mostara a broj stabala u samom gradu drastično se smanjio. I kako onda dođe do toga da umjesto da obnavljamo mi rušimo i ono malo  flore što je ostalo u gradu? 

Unatoč gore navedenom Mostar je ostao među rijetkim gradovima u BiH koji se mogao pohvaliti kvalitetom zraka. Svjedoci smo da se to rapidno mijenja posljednjih godina. Alavost za stambenim kvadratima i turističkim kapacitetima na koncu će potpuno uništiti Mostar. Pisao sam na ovom mjestu kako nitko u Sarajevu ne govori o tome da je uzročnik zagađenja i podivljala gradnja pred kojom nestaju zelene površine i koja blokira protok zraka u sarajevskoj kotlini. Kako sada stvari stoje, Mostar čeka ista sudbina. Za desetak godina gradska će rasvjeta morati biti upaljena neprestano jer ni zračak sunca neće dopirati do Mostarskih ulica. Protok zraka će također biti smanjen pa vjerojatno graditelji računaju da bi se drveće tu ionako pogušilo. Nitko se pak ne pita što će biti s ljudima i što će biti s gradom čijim smo se skladnim urbanizmom dičili. Ali graditelje novog doba to ne zanima dok je običan puk, otupio od bijede i nemoći lako obrlatiti pričom o napretku te tobože novim radnim mjestima i perspektivama koje će sve to otvoriti. To što nakon tog napredovanja sunca neće vidjeti dok se ne popnu u brda iznad grada njih ne interesira jer ipak je čovjek zaposlio deset ljudi. I kakve će perspektive zaposlenima otvoriti minimalci također mi nije jasno osim što će biti na kruhu i vodi tek da ostanu na životu kako bi i sutra došli na posao. 

ČAČKALICE U ZUBIMA

Nema tome tako davno po dolasku u Mostar ostao sam  zatečen i šokiran činjenicom da je vrli investitor poravnao stubišta i žardinjere ispred negdašnjeg hotela Energoinvest kako bi nakazu od betona koju gradi izgradio što bliže cesti. Netko bi rekao da nije bitno tih stotinjak kvadrata zelenila koja je nepovratno uništio ali to je samo zato što su ljudi ovdje toliko udarani po glavi da su svi odreda počeli zaboravljati uzročno posljedične veze između stvari. Stotinjak kvadrata tu, desetak stabala tamo i sve tako dok ne budemo trošili đonove po gradu kojeg gradi ekipa koja grad zamišlja kao gomilu betona izručenu preko neke ledine. Ne pada tim tikvanima na pamet razmišljati o tome da bi u gradu trebali živjeti ljudi i da bi što je grad napredniji oni trebali živjeti kvalitetnije. Ali ovdje kvaliteta života nije standard kojim se oni vode nego prosto „seljačko“ trpanje maraka u džepove. Njima nije važan sklad, važno je da ih se u gradskoj sredini uoči. Zato im  građevine liče na čačkalice u njihovim zubima. Kolokvijalno ih možemo nazvati „Skorojevićke“. Iste su nam takve i ceste. A njih, da se vratimo početnoj dilemi, grade valjda kako bi svako misleće biće moglo što lakše otići iz grada. 

(zurnal.info)