LJETNI DNEVNIK: Život u Starom gradu je morao umrijeti uime turizma

KUĆA
Negdje se, katkad, moramo vratiti, ako je povratak uopće moguć. Ponekad mi se čini da lutanje nikad ne prestaje. Ponekad putovanje nastavimo i kad se vratimo kući. Ponekad samo par ljudi može učiniti da imate osjećaj da ste na putovanju i kada hodate ulicama koje su vam odavno zapamtile korake. Nakon povratka s Brijuna neki dragi gosti učinili su da se moje putovanje nastavi.

DESTINACIJA HERCEGOVINA
Svakodnevni život nam se odvija između dvije do tri točke. Često se zaboravimo osvrnuti oko sebe. Često ne podižemo pogled. Često ne primijetimo male promjene koje se događaju oko nas. Promjene prostora, promjene navika, ritma, disanja grada u kojem živimo. Primjećujemo samo urušavanje. Zbog pognutog pogleda, jer tek tada vidimo stvari kako nam padaju pod noge i, čini se, još dublje. I dok se na TV-u cijeli šareni svijet raspada mi nismo ni primijetili da se naš grad, baš kao svaka druga vukojebina na svijetu, pretvorio u destinaciju. Putovanja su postala jeftina, dostupna većini zapadnjaka, a njihovi posjeti mijenjaju lice mjesta u kojima živimo rapidnom brzinom. Odjednom shvatiš da tvoji marljivi susjedi, negdašnji kuhari, radnici u tvornicama, činovnici, šoferi, iznajmljuju vlastiti dnevni boravak nekakvim svjetskim lutalicama. Svaki je komad pristupačnog prostora postao parking, svaka avlija dvorište ispred apartmana, negdašnji radnik na tvorničkoj traci postao je sobar i vratar i turistički vodič. Takve su se promjene dogodile svakom mjestu na ovom ubogom svijetu koje su neki luđaci proglasili destinacijom. Na jednoj takvoj destinaciji prošli sam tjedan dočekao prijatelje iz Francuske i otisnuo se s njima u turističku avanturu prvi put pomno posmatrajući neke strane ljude kako se dive ruševinama moje mladosti.

STARI GRAD
Veliki dio poznog tinejdžerskog doba proveo sam viseći u Starom gradu. A onda je netko Mostar proglasio destinacijom. Turizam jedinim spasenjem i stvari su se okrenule naopako. Obnovljeni Stari grad je umro. Živne jedino u ljetnim mjesecima a onda postane pust, naglo, kao muzej u kojem domar ugasi svjetlo i zaključa vrata. Tek dva tri kafića i jedan ili dva restorana u Starom gradu rade tijekom cijele godine. Ostali su svoje radno vrijeme prilagodili tuđim godišnjim odmorima. Svijet oko nas se mora mijenjati. Malo toga možemo učiniti da stvarima koje nas okružuju sačuvamo autentičnost i da i održimo živima. A život u Starom gradu je morao umrijeti uime turizma. Zbog toga rijetko odlazim tamo. Tek kad mi netko dođe u posjetu. Probijam se kroz gužvu i pokušavam svojim prijateljima ispričati legendu o Životu. Ona kaže da je to čudo nekad, u ne tako davna vremena, postojalo i ovdje. A onda je sve utonulo u vječni turistički san.
 
PARTIZANSKO
Nedavno su me posjetile poznanice iz Grčke i Italije. Po zanimanju su arhitektice i urbanistice. Njihovim zemljama se odavno dogodio turistički bum nakon kojeg su kalama i sokacima njihovog djetinjstva počeli letjeti geleri jeftinih kineskih suvenira, a smrznuta riba se samoubija skačući u užeglo ulje. Kad su mi pokazale turističku mapu mog grada shvatio sam da na njoj nije, zbog tko zna kakvog kompromisa, ucrtano Partizansko groblje. Nema na njoj ni Bruce Leeja, tog jedinog spomenika u ovoj zemlji koji zrači otpimizmom i smislom za humor kojim se toliko volimo dičiti. Obično to su prva dva mjesta na koja odvodim svoje goste. Bogdanovićev Grad mrtvih toliko je zarastao u korov da se skoro niti ne vidi kad ga gledate s ulice. Ali čak i u takvom stanju ovaj spomenik izaziva divljenje gostiju. Pogled na grad je jednako impresivan kao i ranije, a priča koja iza spomenika stoji i dalje je jednako dirljiva. Sada, ta priča ima i dodatnu dozu tuge, zbog stanja u kojem se spomenik nalazi. Ne brinite, ono što ne unište poplave uništit ćemo mi sami. Partizansko groblje budi melankoliju pa zbog toga ljude uvijek odvedem u park kako bi vidjeli prvi svjetski spomenik podignut Bruce Leeju. Priča iza ovog spomenika je zabavna, a sam kip je rijetki dokaz da nam ovim prostorima živi humor, kojem mogu parirati jedino Britanci.

VINO
Jedne sam večeri svojim francuskim prijateljima pripremio večeru. Solidno kuham, ali dojam uvijek popravim služeći hercegovačka vina. Njih se ne treba stidjeti ni pred Francuzima. Zbog toga osjećam mučninu kad god nad ulazima u restorane i zalogajnice vidim onu reklamu „Savršen par“.  

BLAGAJ
Uvijek sam volio to mjesto. Djelovalo je smirujuće. Takva ljepota kao da je i okorjelim ateistima aktivirala centar za religioznost. A onda je Blagaj postao destinacija. Prvo na što naiđete jesu ljudi koji se svađaju oko parkinga. Automobili i ljudi čine specifičnu bosanskohercegovačku gužvu u kojoj se ne zna tko tome sočnije psuje amebu od koje mu je nastala obitelj. Od Ribnjaka ispod Velagićevine pa sve do Tekije više ne možete gledati rijeku. Njezinu je obalu zauzela nakupina na brzinu sklepanih daščara, improviziranih suvenirnica. Znao sam da i božjim čudima može dohakati jedino maksima: pusti ljude neka zarade nešto! Blagaj je idealan primjer toga. Nema glazbe koja je nekada tvorila mir – huk rijeke, cvrčci, i sunce čiju si vrelinu mogao čuti ugušeni su psovkama i cjenkanjima. Tekija je, pak, postala restoran u kojem se odvija bezočna pljačka. Uostalom, provjerite koliko ćete platiti topao sok ako ga uopće dočekate. Radije bih da mi pošteno naplate ulaz. Adio Bože! Bio si dostojan suparnik.

KRAVICE
Može o otme misliti što god tko hoće ali Međugorje je neviđena majstorija. Prodati takvu ujdurmu tolikom broju ljudi je istinsko majstorstvo. Kad smo se zaputili put Kravica jedva smo zaobišli Međugorje. Prilazne ceste se obnavljaju tako da jednim dijelom vozimo dobro poznatim putom, a onda odjednom imamo dojam da smo na nekom potpuno nepoznatom mjestu. Pogrešno odvajanje na novoizgrađenom kružnom toku odvelo nas je u međugorsku vrevu. Nisam mogao ni približno odrediti koliko je tisuća ljudi tog dana bilo u Međugorju. I ovdje, baš kao i u Blagaju, božji mir sigurno više ne stanuje. Iznajmio je svoju kuću turistima.

Čini mi se da je to bilo prije svega par godina, ali tko zna. Odlazak na Kravice je bio pravo uživanje. Sada je to čisti živčani slom, probijanje kroz gužvu izbetoniranim prilazom i pijenje kave u birtiji koja doslovno pluta na vodi nije moj par cipela. Lijepo je vidjeti da se ljudi dive nečemu u čemu si ti odrastao, ali ovo što se događa na Kravicama nije čak ni turizam nego ekološka katastrofa, toliko prdeža na jednom mjestu naprosto mora zagaditi atmosferu. Dođi, vidi, fotografiraj, tu se sigurno više nećeš odmoriti. A onda okreni glavu i dobro pogledaj vijadukt izgrađen nad tim prekrasnim mjestom. Shvati da oni koji dilaju tvojom sudbinom grade autocestu s pogledom i pošalji sve u vražju mater, vrati se u grad i u svojoj kavani sa svojim konobarom popij jedno hladno pivo pa još jedno i tako sve dok ti mozak ne utrne. To je jedin mir koji su nam ostavili. Ni moj prijatelj Cheri ni ja nismo znali što drugo predložiti našim gostima. A bilo nas je strah da ćemo i sebe i njih izgubiti u bjesomučnoj gužvi u kojem baš nitko ne gleda istinski oko sebe.

LJUDI
Treći dan više nisam mogao. Dio prijatelja sam uputio da posjete Počitelj i Stolac. Kad su se vratili rekli su da su pronašli mir o kojem sam im pričao. Počitelj je neobjašnjivo pust baš kao i Stolac, a oba su ih mjesta zadivila svojom prostom ljepotom, a u tom divljenju ulogu je odigralo i to što su imali dojam da su oni prvi koji otkrivaju ta mjesta. No, ono što je mene učinilo ponosnim jeste to koliko su bili zaprepašteni ljudskom dobrotom na koju su naišli. U Počitelj i Stolac išli su autostopom. Ljudi su ih svraćali na osvježenje u svojim avlijama i baš svi su se trudili da im pomognu koliko god mogu. I nije li to krajnji cilj i svrha svakog putovanja, upoznati ljude, vidjeti kako žive i što rade? Ili možda samo želimo da nam podvale smrznutu ribu i kineski magnet za hladnjak? Zavidim mojim Francuskim prijateljima, volio bih da sam i ja upoznao ljude o kojima su mi pričali. No, pokušavao sam tog dana svariti činjenicu da živim na destinaciji i da sam na neki način ono Titovo brijunsko magare koje ljudi snime fotoaparatima i potapšu po glavi.

(zurnal.info)