MALA HORROR PRIČA: Nevidljiva ruka koja dječake gura u smrt

SUDBINA

Trebao je ovo biti dnevnički o novogodišnjem putovanju. Ali jedina sudbina koju je mogao doživjeti ovaj zapis jeste da postane dnevnik o povratku u horor. Horor zvani Bosna i Hercegovina. Događa se to tako nedužnim namjerama. Negdje po putu, presjedajući s vlaka na autobus putovanje se pretvara u mučninu, a ljepota življenja u Bosnu i Hercegovinu.

ZAŠTO SMO SE BORILI

Danas je valjda svima jasno. Nadam se da je svima konačno jasno ono što smo, da smo imali pameti i htjeli razmišljati, mogli shvatiti i prije nego smo se upustili u avanturu građenja novog feudalizma na ostacima naših vlastitih života i kostima naših najbližih.

Da, shvatili ste, naši su očevi, daidže, stričevi, sinovi ubijani, naše su žene silovane i klane kako bi obitelj Izetbegović mogla stvoriti vlastiti emirat, da bi Milorad Dodik imao privatnu guberniju, da bi Dragan Čović imao svoju malu poreznu oazu. Ti njihovi mali privatni posjedi su upravo ovaj izbjeglički logor u kojem mi pokušavamo živjeti i koji od milja nazivamo Bosnom i Hercegovinom, a ponekad i pretenciozno državom.

NIJE TEŠKO RASPLAKATI SE

Nitko se normalan nije mogao suzdržati a da ne zaplače dok je slušao ispovijest roditelja čijeg je sina neka nevidljiva ruka gurnula sa sedmog kata. Plakao sam i ja, jer sam po tko zna koji put suočen sa užasom koji nas okružuje i za koji svi skupa snosimo dio odgovornosti jer od izbora do izbora potpisujemo lojalnost istim onim političkim snagama koje su ovu zemlju odvele u rat pa u divljačku tranziciju u kojoj je nasilje najrašireniji oblik izražavanja.

MI SMO TAOCI

Osim što smo svi skupa izbjeglice mi smo taoci i čekamo na odstrijel. Čekamo da nas sve gurne u ponor ista ona nevidljiva ruka koja dječake tjera u smrt i privatizira bolnice.

Da, to je ista ruka. Te dvije priče su proizvod istog sustava.

Priča o malom Mahiru i priča o supruzi su bliske da bliže ne mogu biti. One su, zapravo, jedna ista horor priča o nevidljivoj ruci smrti koja razara i vjeru u budućnost i ono malo što je ostalo od časnog života na ovim prostorima. Budućnost je gurnuta sa sedmog kata, a častan život se izgubio na hodnicima privatne bolnice.

Zato plači Bosno i Hercegovino jer možda se tvoje suze pretvore u rijeku čija će bujica odnijeti sav ovaj užas koji danas prekriva ulice tvojih gradova i zbog kojeg i naše planine drhte pred čovjekom kakav smo postali.

(zurnal.info)