Dijala Hasanbegović: Moj komšiluk na vjetru

Kad posmatram prazne štrikove za veš na svom balkonu, vidim loše nacrtane notne linije. Kao one koje sam crtala u školi. Osnovnoj i srednjoj. Krug, može, portret, nije loše, ali prave linije, jednu ispod druge, nikad nisam mogla nacrtati. I danas, na mom balkonu, neuredno cijepajući nebo, stoje linije bez nota. Što je fer, jer moj je život tih, malo je tu muzike. A i kad zasviram, ili zapjevam, to je na tipkovnici. Možda ima neki ritam moje tipkanje, ali nema tu melodije, dok se rečenice ne pročitaju naglas. A naglas ih ne čitam, već samo ponekad oblikujem usnama. 

Ali postoji posebno vrijeme kad se note na mojim linijama pojave. U mjesecu maju, na svim našim linijama, pojave se note i naši balkoni pjevaju pjesme svih boja i dezena. Lakog i teškog metala, klasične svile, zgužvanoga gruva. Doduše, notne crte mojih komšinica su zategnute i visoko podignute, sasvim prave. Ali nema veze, ja se osjećam dijelom simfonije. Ja sam možda prepjev njihove simfonije, čupavi, neravni, alternativna verzija popularnog hita. No, u mjesecu maju, svi na balkone vješamo svoje note. I to skoro liči na radost. 

Često na notnim linijama vidim uzraste, živote, karaktere. Često vidim i besmislenosti. Raznobojnim štipaljicama okačene sive krpe koje služe nečemu dovoljno da se iznova, i iznova peru, i ostaju sive. Osmijeh bijelog veša koji izaziva treperenje očiju. Buku malih, šarenih dječjih glasova koji se nadglašavaju, i uvijek najglasnije zapjeva onaj komad odjeće koji je najsretniji. To je momenat u kojem pomislim, kako bih se utješila, da djeca, ipak, još uvijek pjevaju i smiju se. Da postoji simfonija u kojoj su sva djeca uvijek sretna, u rupama na njihovim šarenim hlačama vidim „ljubim da prođe“, u rokerskim majicama za djevojčice čujem glasni bunt male Patty Smith. Da, negdje u nekoj kompoziciji, djeca pjevaju, u nekoj simfoniji njihove glasnice sviraju. Njihovi tanki udovi se isprepliću s vjetrom i suknjice plešu u ritmu.

I zaboravim tužne kompozicije i crne note ispraćaja, za sve generacije djece čija simfonija nije imala note, i čije su notne linije bile krive, neuredne, i prazne. 

Sjednem nakon mukotrpnog  komponiranja u dnevnu sobu, i slušam svoju simfoniju. I u njoj vidim kako odrastam, i odrastam, ali to nikako da se desi. Neprekidno odgađanje vrhunca, vidim i pokoji fortissimo u vesti na koju su boje pljusnule kao oborene iz posudica na likovnom. A onda vidim besmisleno i naglo stišavanje u malom svijetloplavom ručniku za lice, stisnutom i starom, kao komad plastelina koji sam dugo gnječila u rukama.

Niko ne voli plastelin kao djeca. Oblikuj svoj svijet prstima. Stisni jako kad zaboli. Gnječi svijet dok iz njega ne iscijediš svoju tjeskobu. Operi plavu notu „na ruke“ i cijedi je, cijedi je dok zadnja kap tonaliteta ne iziđe. I okači je nasred notne linije. Tvoja je loša kompozicija tvoje djetinjstvo, odrastanje i tvoja zrelost, i ako je niko ne želi čuti, vidjet će je. Zazvučat će u njihovim očima karirane košulje „za po kući“, feel good pidžame na životinje i zvijezde u bojama koje potajno voliš (potajno jer su sretne, a ti voliš šutjeti o tome kad si sretna), i vrijedne note, odjevni komadi „za po vani“. Ili za kad neko dođe, da mu zapjevaš. Iako rijetko ideš. Iako rijetko neko dolazi. 

I zvuči moj komšiluk na vjetru, zvuči kao olujna simfonija svega što čovjek ikad  može osjećati, a prešutjeti, simfonija koja ništa ne krije i koja zatresa ulice u svom iskrenom trijumfu. Sve glasno diše na jakom majskom suncu, sve se ljulja u jugozapadnom vjetru.

I nema tih riječi. Nema tih hiljada riječi koje bi rekle i opisale sve što sviraju i pjevaju naše note, s notnih crta zategnutih na našim balkonima. Još uvijek smo živi. Naše note proljeće maše i raznosi, i odjednom svi pjevamo različite glasove, i sve je na uho buka, ali na oko sklad kakav može smisliti samo nasumični praum svijeta u kojem živimo. Da, nasumični, jer pomislim na tren da smo nasumično živi, mladi, stari, djeca, usamljeni. I u toj nasumičnosti svako proljeće izrodi nešto raznobojno, mirisno, iskreno i važno. Još smo živi u svakoj svojoj noti, u onoj bolnoj, u onoj veseloj. I nije bitan sklad, koliko je bitna nasumičnost koja u svojoj veličanstvenosti oduzima dah. 

Svako proljeće počnemo sanjati u bojama. I divno je što svi to govorimo jedni drugima šarenim simfonijama sa svojih balkona. 

(zurnal.info)