NA DIVLJOJ STRANI: Merlinka je simbol potrage za slobodom

Umjetnost, a pogotovu popularna kultura, oduvijek je facinirana polusvijetom, ljudima koji žive izvan propisanih i nepisanih normi. Kriminalci, prostitutke, čudaci svake vrste, narkomani, gayevi, lezbijke, transeksualci, korumpirani stpovi društva, ugledni i bogati luđaci, emotivno nestabilni, rastreseni, uzdrmani, ranjeni, ostavljeni, vojni invalidi, obespravljeni, skrajnuti, svoji i posebni, drugačiji.

Oni žive na zabranjenom polu stvarnosti, njihova je noć, neka neprovjetrena soba, pokrajnja ulica, dio grada u koji nije pametno zalaziti, njihove sudbine uzbuđuju i plaše one koji žive pokriveni plaštom ćudoređa, uvijek licemjernog ćudoređa iza kojeg se skrivaju tajne čežnje, kompleksi, odustajanje od vlastitog puta kroz života i, uopće, strah od nepoznatog. Kako god čovjek odabrao da živi on zaslužuje svoj prostor slobode izuzev ako je ubojica, nasilnik, ako na bilo koji način ugrožava druge bez obzira kojoj od pobrojanih i nepobrojanih skupina pripadao.

Tinejdžer si. Maštaš o New Yorku i njegovim ulicama. Fukara si, vjerojatno ih nikad nećeš vidjeti, živiš u vukojebini, skučen si, ograničen u svakom smislu. Sva tvoja mitologija je pisana negdje tamo, daleko, jednako daleko u prostoru kao i grčka mitologija u vremenu. A ti dreždiš u zatucanoj pripizdini nesretan što ne možeš diljem planete tragati za svetim gralom ljudskog bivstvovanja – potrazi za slobodom, onom stvarnom, koju je, nažalost, moguće jedino izmaštavati. Oko tebe „mirni susjedi koji grabuljaju dvorište“, uzorni, prosječni građani kolju, pale gradove, siluju i vraćaju se svojim običnim životima.
 
Tvoj svjetonazor je ispisivan u Londonu, New Yorku, Berlinu... Ispisivala ga je suvremena generacija dickensove djece u londonskim skvotovima potkraj sedamdesetih, i Warholovi frikovi iz Factoryija ovjekovječeni u Reedovoj „Take a walk on the wild side“. Njega su izmaštavali Kerouac, Ginsberg i Cassidy u nekoj njujorškoj sobi slušajući jazz. Za njim su tragali Bowie, Pop i Cave u gradu kroz koji je prolazio zid koji je kao neki politički Greenwich dijelio svijet. O njemu su pisali Miller, Bukowski, Wild, Celine, Orwell, Baudlleaire, Rimbaud, Dostojevski. Pisali su o pucanju po šavovima, tragali za oslobođenjem pojedinca, rezali su pupčanu vrpcu, otkidali se od svijeta koji nije bio po njihovoj mjeri, a primoravali su ih da ga prihvate.

Svijet je, ako ćemo pravo, oduvijek bio u kurcu, porobljivački u materijalnom i duhovnom smislu. Ako ne pristaneš na pravila životni vijek ti je kratak, završit ćeš kao bijednik. Nepravda dolazi u raznim pakiranjima.

Svaka je od tih izvrnutih sudbina ljudska, u svojoj suštini sasvim obična, posvećena ispunjenju i konačnoj sreći koja nikad ne stiže. Nikad i ni za koga. Ni za pedera koji stane pred svijet i kaže što je i tko je, ni za maskiranu pederčinu koja dođe tući onoga tko je, po svemu sudeći, pošteniji i hrabriji od njega, a, pri tome, nije nasilan.

Bilo kako bilo, uvijek mi se činilo da istinska strast i pravi život leže na Waitsovom Reeperbahnu, da su razbacani u sudbinama pijanaca, narkomana, prostitutki, transvestita i raznih nekonvencionalnih likova više nego i u jednom dnevnom boravku kršćanske ili muslimanske obitelji gdje vlada susprezanje ljudske prirode, odricanje, strah od boga i života. I, što sad? Moja stvar. Nisam zbog toga nikad poželio nikoga ubiti.

Uglavnom, gdje je istinsko mračnjaštvo? Među onima koji su prihvatili tko su i što su i kakvo im je mjesto svijet zbog toga dodijelio, ili među onima koji ni sebi ni svijetu nisu u stanju priznati svoje čežnje i tražiti za njih samo dijelić prostora? Zašto je tip obučen u žensku odjeću ili muškobanjasta žena čudnija i nepoželjnija pojava od biskupa u zlatastoj disko opravici, pravoslavnog ghotic metalca ili tipa koji u 21. stoljeću hoda naokolo s ahmedijom?

Znam ja to, jasno je meni. Jedan tip obučen u haljinu ima u rukama moć, a drugi je nema. Zato prvi nikad ne odgovara na sudu zbog pedofilije, a drugog može ubiti svaki iskompleksirani maloumnik.

Mislim, ako se mene pita, na svijetu ima sasvim dovoljno mjesta za cirkus svake vrste, svatko bira svoje kazalište, svoju pozornicu. Živi i pusti druge da žive. Da se to sasvim pristojno urediti. Ako, naravno, nisi maloumnik.  

BULONJSKA ŠUMA

Prije nekih desetak godina posjetio sam prijatelja koji je tada živio u Parizu. Prvu smo noć, bilo nas je petorica, svi „made in Mostar“, odvojili za vožnju kroz Pariz. Večerali smo u nekom falš japanskom restoranu za 10 eura po glavi, a onda se otisnuli na pariške ceste. Prošli smo Champs De Elysee, vozili se širokim bulevarima, prizorima iz filmova i knjiga i onda se odvezli u Bulonjsku šumu da vidimo mračno lice Grada Svjetlosti. Svaki grad ima mračnu i svijetlu stranu, baš kao i čovjek.

Lagano smo vozili kroz šumu osvijetljenu jedino automobilskim farovima. Uz rub ceste su stajale prostitutke, uglavnom transeksualne, odreda visoke preko metar i osamdeset, s muškim crtama licama. Imale su ogromne grudi i klatile se na visokim potpeticama obučene u uske kratke haljine. Bile su nekako cool, kemp, otkvačene u svojim nastojanjima da gestikuliraju i hodaju poput žena.  Šminka im je bila napadna, kosa većinom blajhana. Rukom su pozivale da izađemo iz auta. Ali mi smo bili tu samo da razgledamo.

Njihove mušterije vozile su pored nas, obučeni u odijela, u obiteljskim karavan automobilima od kojih su neki imali dječije sjedalice na stražnjem sicu. „Mirni susjedi koji grabuljaju dvorište“ izašli su u noć. Tko zna kakvu su ispriku imali pred ženama i djecom. Sudeći po odjeći moguće da su se izvlačili na poslovnu večeru. Simpatični i, naizgled, veseli transeksualci i uzorni muževi koji se nervozno znoje u svojim obiteljskim autima općili su u grmlju Bulonjske šume. 

Istu noć, tek malo kasnije, na Mont Martreu sreli smo nekakve balkanske divojarce kako pijani skaču po haubama parkiranih automobila. Opet smo se postidjeli zemlje iz koje smo došli.
Razmišljam. Mnogo godina poslije uzorni su muževi iz Bulonjske šume zajedno sa divojarcima protestirali protiv istospolnih brakova. U to duboko vjerujem. Nikog od njih nije bio stid.

MERLINKA

Vjeran Miladinović Merlinka rodio se u Zagrebu. O sebi je, kao već odrasla osoba, znao govoriti i u ženskom i u muškom rodu. Oni koji su ga poznavali govore da je bio izrazito draga osoba neobično posvećena psima koji su lutali donjim dijelom Kalemegdana. I njegov je život bio nalik životu psa lutalice.

Bio je prva jugoslavenska kemp „zvijezda“. Igrao je u filmovima Želimira Žilnika. U Beograd je stigao preko Prokuplja gdje je živio s očevom obitelji. Otac ga je prethodno pokupio iz zagrebačkog doma za nezbirnutu djecu koji je nosio ime Vladimira Nazora. Izbacio ga je iz kuće 1978. godine kad su već preselili u Beograd. Majka Tereza ostavila ga je u rečenom domu gdje je i sama kao maloljetna trudnica provela nekoliko godina.

Vjeran se isprva tek diskretno šminkao i oblačio odjeću koja je više koketirala nego što je bila istinski ženska. Prostituirao se većinom u ulici Gavrila Principa nadomak Zelenog venca. Tek 1989. godine potpuno se transformirao u Merlinku. Imao je 31 godinu. Žilnikov film „Dupe od mramora“ u kojem je igrala Merlinka dobio je Plišanog medu na filmskom festivalu u Berlinu.

Vjeran je bio nastojnik u zgradi Narodne opservatorije gdje je i živio. Oblačio je kratke, uske suknje, visoke potpetice i gomilu nakita. Ubijen je zidarskim čekićem 2003. godine. Njegovo tijelo su pronašli nakon mjesec dana. Bilo je u poluraspadu. Vjeran nije imao nikakve šanse. Nitko ga u svijetu „normalnih“ od početka nije želio. Ali pokušao je biti slobodan. Na svoj način.

Merlinka je simbol potrage za slobodom u ovim zatucanim vukojebinama gdje se kotač povijesti uvijek vrti unatrag ravno ka srednjem vijeku i dalje dok od čovjeka ne ostane samo majmunska suština. Nitko nije odgovarao za njegovo ubojstvo iako se sudilo dvojici tipova. Pušteni su zbog nedostatka dokaza.

Sarajevske čimpanze pod maskama, vjerujem, smatraju kako je Merlinku trebalo ubiti. U njihovom izopačenom mozgu, ako ga uopće imaju, jedna beskrajno tužna, ali živopisna sudbina  zaslužila je takav kraj. Pri tome, vjerojatno, ljude koji su Vjerana zatukli zidarskim čekićem ne smatraju monstrumima. Jer pedere, dakako, treba ubiti. Nožem, bejzbolkom, zidarskim čekićem. Peder je izopačen, ubojica nije.

Nije mi jasno što treba raditi s nasilnicima i ubojicama? Nikako mi nije bistro. Možda policija i sudovi imaju odgovor? Imaju, ali u nekoj drugoj zemlji i nekom drugačijem svijetu.

(zurnal.info)