Boca Juniors: Najveća priča nezapočete sezone

Nema preciznih podataka o tomu kada je dečko po imenu Viktor Sulčić, Slovenac iz okolice Trsta, dobio tu bombonjeru, ne zna se ni od koga ju je dobio, ali ona ga je inspirirala da 1940. godine, daleko od kuće, u Buenos Airesu, projektira stadion inspiriran upravo kutijom čokoladnih dražeja koju je dobio na poklon. Stadion je u cijelom svijetu poznat kao La Bomboniera iako mu je zvanično ime Alberto Armando. U blizini kultnog stadiona, jednog od najpoznatijih nogometnih hramova svijeta, na jednom zidu piše: Dvanaest ujedinjenih nikada neće biti poraženo. 

Ova motivacijska poruka jako je bitna za povijest Boce Juniors, kluba duboko ukorijenjenog u radničko naslijeđe kvarta u kojem je stvoren. Boca je uvijek bila nekako prkosna, zračila je borbenim duhom, klub kao da je uvijek bio u nekoj vrsti opsadnog stanja. Bocu pratim, koliko mi mogućnosti dopuštaju, još otkad me igrama na Mundijalu u Meksiku, 1986. godine, fascinirao najpoznatiji sin Boce Juniors, Diego Armando Maradona. Tadašnju momčad Argentine ka naslovu svjetskih prvaka gurao je upravo duh Boce. U momčadi je stvorena atmosfera opsadnog stanja, oni protiv cijelog svijeta. Poniženi, neželjeni, nevoljeni odlučili su svima pokazati od čega su napravljeni. Danas znamo, uspjeli su u tome. 

Teško da postoji ijedno zaneseno dijete na svijetu, dijete koje je guralo loptu po kvartu a da u trenucima igre nije zamišljalo kako, u trenucima kada ispaljuje loptu u vrata obližnje garaže, nosi dres omiljenog kluba. Ja sam znao, nakon što sam vidio Diega, ponekad zamišljati kako nosim dres Boce. Zabijam gol Riveru a La Bomboniera ključa i gori kao da je svaki navijač komad kineskog vatrometa. 

S obzirom da je nekada davno jedan klinac iz nekakve Jugoslavije maštao o dresu Boce, teško mu je bilo u posljednje vrijeme shvatiti što se to događa s tim slavnim klubom i zašto trener Gustavo Alfaro i Carlos Tevez kukaju kako nitko neće da ima posla s Bocom, kao da su kužni, igrači ne žele čuti za Bocu a do Alfarovogo dolaska čak je pet trenera odbilo vrelu klupu na La Bombonieri. Igrati za Bocu Juniors, to bi trebalo biti priznanje samo po sebi, ali u doba razmaženih zvijezda i pohlepnih menadžera svetinje ne postoje ni u kojem području života pa tako ni u nogometu. I to je jedan segment priče o tome kako su nam ukrali igru i kako su priču o jedinstvu među ljudima pretvorili u sprdnju jer u toj priči se oni slabiji navodno šlepaju uz jače i sposobnije ali pitajte Diega je li tome tako i on će vas opsovati jer nikad El Pibe ne bi postao svjetskim prvakom da za njega nisu grizla i krvarila sva desetorica njegovih suigrača i onaj dvanaesti igrač koji je patio i znojio se s njima. 

Sjećam se dobro početka novog doba. Mogu to neki negirati koliko god hoće ali jedan pop kulturni fenomen je snažno utjecao na ovodobnu modu. Kultni strip „300“, Franka Millera, pretvoren je u film, a Leonida i njegovih tri stotine suboraca postali su primjer nove muškosti ili čega već i odjednom su po ulici počeli hodati uglavnom prilično istrenirani muškarci s dugačkim bradama. Ali samo je jednom od njih taj imidž savršeno pristajao, jednom od njih tko zna koliko na svijetu. Taj je bio i još uvijek jeste utjelovljenje Leonide na nogometnom travnjaku. 

Rim, nakon odlaska Giuseppea Gianninija, nije dugo čekao novog princa. U njegove kopačke brzo je uskočio Fransesco Totti. Nedavno umirovljeni Totti princom je mogao biti proglašen i zato što Giannini više nije bio u klubu ali te sreće nije bio i njegov projicirani nasljednik, koji se, doduše, nikada nije bunio zbog toga jer bio je spreman na sve da ostvari dječački san, a taj san je bio samo igranje za Romu pa makar do kraja karijere, ma što karijere, do kraja života bio tek Tottijev sekundant. Nije on bio tu da izvoljeva. On je bio tu da igra i bori se za Romu, da bude jedan od njih 12, da održava atmosferu opsade i s pomalo luđačkim pogledom plaši protivnike koji žele marširati kroz njihov osobni Termopil. Priznat ćete, nikom u suvremenom nogometu imidž Leonide iz filma „300“ ne pristaje tako kao što pristaje Danieleu De Rossiju. 

Kada je bio klinac De Rossi je bio opčinjen Maradonom. Zbog njega je počeo pratiti i Bocu Juniors. I, kad su ga interesi gazda potjerali iz Rome, samo je jedan klub mogao privući De Rossija. Znao je to i njegov bivši suigrač Nicholas Burdisso pa ga je počeo nagovarati da dođe, tamo preko oceana, tamo će ga zbog toga kakav je voljeti kao najrođenijeg. Novca nema puno ali ni ranije u karijeri De Rossi nije trčao za novcem već je ostajao vjeran Vučici i kada je znao da će i naredna sezona biti mučenje i pretvoriti snove navijača u prah. Sada ga je ipak bilo strah. I to vlastitih godina. Ali Burdisso je bio uporan – na La Bombonieri će dobiti ljubav kakvu mu gazde Rome nisu omogućile. Klub je možda na koljenima, poniženi su, novca je malo ali tu je Carlito Tevez, tu je duh El Pibea, tu je Termopil koji valja sačuvati što dulje kako bi se kupilo barem malo vremena i izašlo na novu svjetlost i slobodu. Tu je ljubav kakve više nema u Europi. Tu je situacija, zapravo, idealna za nekoga kao što je De Rossi. 

Zato su, nakon vijesti da je De Rossi ostvario i dječački san da zaigra za Bocu, sve vijesti o velikim transferima ovog ljeta male i nebitne bez obzira kolikim se ciframa baratalo. Bocina barra brava, La 12, može se ovog ljeta dičiti najvećim transferom, onim u kojem su ljubav i strast pobijedili novac. A u suvremenom nogometu gdje cifre divljaju iz mjeseca u mjesec to je sigurno velika priča. Ne može PSG to kupiti, niti City, to je ono što je bitno u ovoj priči jer novac je ovdje ušao u igru da stvori lažnu vrijednost kako bi se prikazao stvarnijim i bitnijim od svega ljudskog. Novac je tu da odvoji skorojevićku elitu od ostatka svijeta i ostavi ga u knjigama na koje će se nakupiti debeli sloj prašine. Tamo gdje ostavlja i rub Europe i nogomet koji se na tom rubu igra. Jer sa svakim dodanim miljunom eura i mi se sve više udaljavamo od svijeta kojemu želimo pripadati. Tu nema mjesta za jedinstvo i nema govora o pravdi. Ta djeca bogataša ionako nekažnjeno gaze tuđu djecu po ulicama sve vrelijih gradova a za to ne bivaju kažnjena. I taj svijet, daleko od glamura bogatih, valjda ima pravo na život. A u ovim okolnostima nadu u život jedino mu može pružiti ljubav i strast za tim istim životom. 

Zato me zna razočarati letargija kakvu ponekad vidim u našem nogometu. Blijeda je to kopija, imitacija nečega zbog čega smo znali potpuno izgubiti glavu. Primjer za tu letargiju je i protekli mostarski derbi u kojemu se na terenu nije bog zna što zbivalo. Kao da tamo ne igraju dječaci koji imaju snove. Nitko, baš zbog toga, u tom derbiju nije pobjedio iako je na utakmici pao jedan bizaran autogol i odlučio navodnog pobjednika. U Mostaru, kako znamo, pobjednika i ne može biti, a taj autogol je savršena metafora za situaciju u gradu. I to je ono što me brine i muči – gdje su dječaci koji sanjaju i bore se za svoje snove, gdje su strast i ljubav, gdje je dječak Daniele?
(zurnal.info)