NEMA SE VIŠE KUDA POBJEĆi: Izbjeglice bi mogle spasiti Evropu!

Nikome nije krajnji cilj život u izbjegličkom kampu. Oni ovdje ne dolaze jer Bosna i Hercegovina i nije ništa drugo do trajno uspostavljeni izbjeglički kamp koji u svom očaju fingira državu. Ovdje nitko nije doma. Živimo prognani u vlastitim kućama i potpuno budalasto čekamo povratak svijeta koji nam se izmaknuo pod nogama. Jer naše kuće su tu, ali svijet kojem pripadaju ne postoji. Zato ne postoji niti nada za bolje sutra.

NEMA SE VIŠE KUDA POBJEĆI

Izbjeglica nema snage za istinsku promjenu. Luta, izgubljen, uklet, neželjen, težak samom sebi i svojoj zemlji, suvišan pod nebom. Nema se više ni kuda pobjeći.

Mjesecima me proganja ta misao. Umorna Europa umjesto granica podiže zidove. Europa počinje podsjećati na nekakvu bosanskohercegovačku mahalu. Ne vidimo se iza zidova koji skrivaju naše kuće i avlije, ali preko njih možemo razgovarati, namirisati tuđi ručak, svjedočiti obiteljskoj svađi. Ali naš svijet se promijenio u tome što preko tih zidova sve rijeđe jedni drugima dodajemo tanjir s vrućom pitom ili kolačima. Postajemo vlastita suština. Postajemo samoća. Stranci. Izbjeglice.

Vidio sam nedavno mačje oči Svetlane Makarovič. Čuo sam je kako govori da moramo pomoći onima koji bježe pred zlom. Dobrodošli u prokletu Sloveniju! – rekla je.

ISKONSKA LJUDSKA GLAD

I ja bih volio da netko želi doći u našu malu, ukletu Bosnu i Hercegovinu. Jer ljudi koji u ovom izbjegličkom kampu vide svoj spas mogu nam samo donijeti dobro. Mogu donijeti onu iskonsku ljudsku glad, natjerati nas da redefiniramo i ponovno uspostavimo ideju slobode. Oni bi mogli spasiti i Europu, ali očito Europa prvo mora pokazati svoje pravo lice, mora se pred našim i očima cijelog svijeta otkriti kao ultramoderan, tehnološki napredan logor u kojem ljubomorno drži zatočene sve ideje zbog kojih je Zapad nekad značio obećanje boljeg života, u kojem drži zatočene svoje paranoične i izluđene građane, samotne i pokorene zabludama o vlastitoj superiornosti.

Šifra za sef u kojem se čuvaju europske ideje je izgubljena. S tom šifrom je izgubljena i ideja Europe. Ostala je samo paranoja.

Nije ovo nikakva filozofija. Ovo je jedna tužna mostarska noć koja miriše na jesen i u kojoj nemam kuda otići osim u mislima biti s onima koji započinju vlastito vječno prognostvo bježeći od zla. Lutanju nema kraja kad si neželjen. Zato je njihovo progonstvo vječno. Mi bismo trebali znati nešto o tome. 

(zurnal.info)