Blog:NOVOGODIŠNJA BAJKA: Kada je svijet otišao k vragu?

Arhiva

NOVOGODIŠNJA BAJKA: Kada je svijet otišao k vragu?

Ovo nije bajka. Isto tako, ovo nije ni stvarnost. Svaka priča o Bosni i Hercegovini, o Mostaru pa samim tim i o našim životima je, zapravo, samo poremećaj stvarnosti

NOVOGODIŠNJA BAJKA: Kada je svijet otišao k vragu?

Ne znam kako započeti ovu priču. Mogao bih, recimo, opisati mliječnobijelo nebo nalik otvorenom i praznom wordovom dokumentu. Možda bi mogla početi pominjanjem neke javne osobe i nekim bisernim citatom. Prikladan bi bio i crtež suze ili, pak, opis pustog grada u božićnoj noći.

Lijepo bi na početku ove priče stajale i oči mog psa, jošjedan potrošen kalendar ili velebni mahalski pejzaž sav sastavljen od uskih avlija i zidova u koje buljimo cijeli život.  Ali, na koncu, sve se svodi na napuštanje pa sukladno tome napuštam ove ideje i samo kuckam po tastaturi da vidim gdje će me to odvesti.

Ovo nije bajka. Isto tako, ovo nije ni stvarnost. Svaka priča o Bosni i Hercegovini, o Mostaru pa samim tim i o našim životima je, zapravo, samo poremećaj stvarnosti.



Početkom srpnja Vučka se kotila po prvi put. Nikako nisam uspijevao dobiti veterinara. Sumanuto sam hodao kroz kuću. Nije se htjela kotiti u kotilici koju sam napravio za tu prigodu. Iskopala je rupu na bašti i ležala u njoj. Vučka je ogromno stvorenje, mješanka aljaskog malamuta i dugodlakog vučjaka.

Bila je to velika rupa. Moja prijateljica nije ispuštala nikakav zvuk. Ležala je i gledala me uvijek istim privrženim pogledom. Iz nje su izlazili mokri psići. Bili su prekrasni i mrtvi. Pokušao sam raditi sve što su mi rekli da treba ne bih li ih oživio, ali pomoći nije bilo. Stvar je trajala skoro cijeli dan. Bila je srijeda, a ja sam bio očajan i uplakan. Sve što sam htio je samo da Vučka na koncu bude dobro, da se njoj ne dogodi ništa.

Nekako, uspjeli smo spasiti tri mala pseća života. Šest ih se okotilo mrtvo. Ipak, tri mala napasnika bili su velika radost makar sam još par dana nakon psećeg pokolja na mojoj bašti bio beskrajno tužan kad bih pomislio na onu mrtvorođenu šestorku.

Psi žive u našem svijetu, onakvom kakvim smo ga mi oblikovali, a u našem poremećaju stvarnosti nema šansi ni za pse. Srce mi je na mjestu jer smo uspjeli trojici četvoronožnih belajbegova naći dobar i siguran dom.



Pazio sam i njegovao baku u mjesecima prije njezine smrti. Jedne je večeri meni i svojoj prijateljici ispričala san koji je usnila to popodne.

Moj pokojni djed je došao po nju, uzeo je za ruku i poveo u šetnju kroz nekakvu, njoj nepoznatu, aleju. Satima su šetali baš kao što su običavali činiti i za njegovog života. Bakina prijateljica na to je rekla kako ona sanja svog Antu skoro svaki dan. On dođe i pita kako je, pridrži je za ruku i onda sjede u tišini. Moj djed, Šefik, umro je prije trideset godina. Čika Ante je umro prije dvadeset.

Ja sam sjedio te zimske noći preko puta njihovih starih žena i slušao kako govore o njima s nježnosti i toplinom kakvu samo iskrena ljubav može emitirati. Osjetljiv sam čovjek i trebalo bi me držati podalje od bilo kakvih melodramatskih situacija. Naravno, rasplakao sam se kao domaćica koja reže luk, ali nisam dopustio da njih dvije primijete koliko me potresla njihova ljubav. Pitao sam se kad je svijet otišao k vragu i zašto danas takva ljubav nije moguća?

Nedugo nakon te večeri baka je legla je kraj svog muža. Veljača 2013. godine bila je  ćudljiva kao i svake druge godine, ali tog dana nad Šarića haremom raspuklo se jedro mostarsko sunce.    



Ne znam kako završiti ovu kratku priču o suzama. Plakao sam i u Puli na koncertu svog učitelja. Ljubav je samo plod ljudske konfuzije. Ne razlikuje se puno od religije. Ljudi samo traže utjehu. Pokušavaju pripitomiti strahove. Ljudski svijet je beskrajno tužno mjesto. Otok osvete.

Kako rekoh, ne znam kako završiti ovu priču. Dobro bi joj došla i crtica o još jednom ljubavnom brodolomu. A možda bi bolje bilo sjetiti se lijepih trenutaka i smijeha. Opet, i ovdje bi bio prikladan jedan prost i malen crtež suze. Moj grad i dalje polako nestaje. Odumire kao i ova godina koja će završiti masovnim ždranjem i opijanjem.

Najprikladniji kraj bi zapravo imao barem zrnce optimizma i spokojnog pristajanja na ritual opijanja i ždranja, slavlja umjesto tuge. Ali nemam snage za to. Zato ću se još jednom prisjetiti stihova Leonarda Cohena.

Želio bih da podsjetim upravu/ da u piću ima vode/ I da je orkestar sastavljen/ od bivših SS čudovišta./ Ali pošto je ovo novogodišnja noć/ a ja imam rak na ustima/ stavit ću kapu od papira/ na svoj potres mozga/ I zaigrati.     

(zurnal.info)