Pogled sa Čelobrda: Ostavite svijet u stanju u kojem biste ga voljeli zateći

MOGUĆE JE NESTATI ZA SVIJET ALI NE I ZA SEBE

Ponekad treba otići na kraj svijeta i shvatiti da je kraj svijeta ne postoji jer to je sve samo stvar perspektive. Svakom čovjeku centar svijeta je tamo otkuda ga on posmatra. A ja sam se prije nekoliko dana izgbio u brdima Crne Gore, pomalo nestao za svijet ali sam bio u njegovom samom centru. Ali tamo, odsječen od informacija, bez interneta i televzije, bez radio prijemnika pokušao sam čistiti svoje tijelo i mozak od ovoga što neki pretjerano nazivaju civilizacijom.

ČELOBRDO

Dva i pol kilometra strme, ludo vijugave, sumanuto uske i loše ceste na koju skrenete kod Svetog Stefana vode u selo Čelobrdo. Selo zvanično ima 5 stanovnika od kojih sam upoznao troje. Ima i psa i Medu kojeg smo zatekli kad smo stigli do kamene kuće u kojoj smo trebali provesti tjedan dana. Čudnovato je to selo, okruženo drugim potpuno napuštenim selima, njegovi stanovnici gotovo isključivo deveraju nešto oko rakije za koju sam shvatio da je u Crnoj Gori isključivo loza dok se druge rakije nazivaju imenom voća od kojeg se prave. Tu stvar s rakijom čovjek redovito nauči na teži način. Tako sam i ja svijet gledao pomalo mutnim očima.

ZALASCI

Tim istim mutnim očima s te lude usamljene visine gledao sam naljepši zalazak sunca koji sam ikada vidio. Sunce se ludo usijalo, zacrvenjelo se od stida jer mora grijati svijet ljudi, a onda je počelo ponirati na pučini dok se nije pretvorilo u jednu tanku crvenu liniju i naglo otišlo na neki drugi kraj svijeta. U tom trenutku na terasi na kojoj smo uglavnom boravili temperatura bi pala za barem 5 stupnjeva. A tada smo i mi poput lelujavih pripitih sunaca zalazili u kamenu konobu ispod kuće gdje bismo provodili noć.

KOLONIJA

Mi o kojima govorim bili smo skupina ljudi koja se bavi pisanjem a koju je u Čelobrdo pozvao zemunski ZMUC i Društvo za borbu protiv korupcije ilivamga skraćeno DRPKO. Tema o kojoj smo trebali raspravljati i pisati je korupcija koja izjeda sva exjugoslavenska društva. Svakog bismo dana pokušavali definirati korupciju. Nekada smo imali manje, nekada više uspjeha, sve je uglavnom bilo u komičnom tonu jer smo bili izvan svijeta kojeg korupcija jede, bili smo negdje iznad Budve koju nisam mogao prepoznati jer dugo se nismo vidjeli Budva i ja. A nisam je mogao prepoznati dobrim dijelom zbog onoga o čemu je društvo u divljem selu pokušavalo smisleno govoriti. A teško je smisleno govoriti o ružnim stvarima. Meni u grlu uglavnom zapinju psovke pa se zbog devastirane Budve sjetim kako se investitorski devastira moj Mostar, kako se devastira Sarajevo, kako drugi gradovi jedu sami sebe i postaju neprepoznatljivi, izgrebani i slomljeni „investicijama i progresom“.

KAUČ SELEKTOR

Prošlog tjedna je kauč selektor bio iskopčan iz svijeta. Kada se vratio doma obradovao se činjenicom da je Celtic barem malo povratio čast nakon debakla protiv Barcelone. Obradovao se i još jednom uspješnom koraku Leicestera. Obradova se i golu Miralema Pjanića, jer svaki gol koji Dinamo primi je pljuska, kad već pomenuh korupciju, u lice dona HR nogometa Zdravka Mamića.

GRAĐANSKA DUŽNOST

Nisam obavio građansku dužnost. Sve i da sam bio doma ne bih to mogao učiniti jer živim u gradu u kojem ljudi nisu u mogućnosti da obave građansku dužnost zbog čega bi Mostarci trebali uputiti kolektivnu tužbu sudu za ljudska prava u Strasbourgu. No, prva vijest koja je do mene došla bila je ona o incidentu koji se dogodio u Stocu.

STOLAC

Dan nakon lokalnih izbora prolazio sam kroz Stolac. Vraćao sam se kući. Taj ionako melankolični gradić potopila je neka crna oluja. Znam da Mediterancima kiše teško padaju, ali u cijelom gradu na ulici nisam vidio baš niti jednog čovjeka, prošla su tek dva tri automobila a jedini ljudi koji su nam se cerili u facu bile su spodobe s predizbornih bilboarda.

PAVLEC I JA

Moj drug Pavle naumio je da nas odveze do Dubrovnika bez vozačke dozvole. To nam, naravno, nije uspjelo pa smo vraćeni u Herceg Novi gdje smo se i rastali. On je ostao da se dovija kako s automobilom i bez vozačke doći do Dubrovnika, a ja sam drugim automobilom krenuo put Trebinja pa preko Popovog polja, Ljubinja, Stoca prema Mostaru. Obojici nam se dopao natpis u jednom toaletu jednog hercegnovskog kafića. Gotovo cijeli toalet bio je izljepljen natpisom: molimo, ostavite toalet u stanju u kojem biste ga vi voljeli zateći. Diveći se tom natpisu došli smo do jedne maksime koju bismo mogli uputiti određenim osobama. MOLIMO, OSTAVITE SVIJET U STANJU U KOJEM BISTE GA VI VOLJELI ZATEĆI. Maksima je to kojoj se može isprve naći milijun zamjerki, ali žalosno je da više vodimo računa o toaletima nego jedni o drugima i svijetu u kojem živimo. Ne činite Stolac tužnijim nego već jeste. Ostavite ga barem u miru ako ga već ne znate učiniti boljim mjestom. Tako je i sa svijetom.

(zurnal.info(