Pjesme Almina Kaplana: Otac ankerima učvršćuje nebesa

 

 

Predjesen

 

Otac ankerima učvršćuje nebesa
Majka je kesa, na vjetru

Mačka se talasa u tijelu
Poskoči na duvar, pa ga surga

Miriše dub ivicom oštrice na sjekiri
Cijepalo je garderoba jeseni

 

 

Nedelja

 

Heklani komadi kao oblaci
Naslaguju se, jedan na drugi

U majčinoj ladici gdje još ima
Prijeratnog papira i gdje su se

Dugmad osula, s djetinjih
Košulja, na kojim rupice su

Zarasle, kao zacijeđene bubuljice.
U ladici, pokoji ključ

Prespo u hrpici mrva, pa zvecka
Dok očeva ruka, ladicu

Otvara i u njoj prstima
Tišinu prebira. Nedelja je

Zmija zvečarka.

 

 

Džamija

(za Darka Cvijetića)

 

 

Šadrvan šapuće mlazom
Vode, upaljač troši kremenje

Dim s cigareta razigrava dvorište
Gasulhana je pokvaren lift.

Hodža ima bijele ruke, i lak selam
Njegov abdest je poput perja

Rodinog.

Kupola ima krivulju neba
A sedžda – oblik Havina tijela

Kad na nju padneš
Kao kišobran ti se sapne zemlja.

 

 

Sa Floride

 

Iz daljine, sa Floride, moj rođak
Sanja male prodavnice, u mini-val

Zarobljene djevojke, njihove ruke
Kako na vagu spuštaju givikte, nježno

Nježnije.

Moj rođak u tuđini čuje zrikavce
I džinovske pretis lonce, kako šište

Podne kroz prozore Hercegovine.
Moj rođak je fildžan na autoputu

Njemu su pustinje krčevine.

 

 

 

Pit

 

U restoranu brze hrane, naručuje
Hot dog – na reklamu pokazuje palcem

Neće da govori engleski dvadesetipet godina
Njegovo srce – zaraslo je kao Hercegovina

U stanu, regali su odzidadozida, kao da je
Direktor osnovne Stolac, kao da je osamdeseta

Njegova žena, kad se vraća iz Bosne, u kutiji Ivine masti
Šverca kajmak, argetu, i melem za sve bolesti

Kad ga boli glava, on oko nje veže salvetu
Bijelu, legne na kauč, okrene leđa Njujorku

Tada sanja – vrata na rodnoj kući, botnike svih
Hercegovačkih čatrnja – kako prerastaju zgrade na Menhetnu

Ćilimi njegovog stana, debeli su pet cenata
Kad u nj ulaziš, ako se ne izuješ, otpadne ti peta

Na njima dlačice oštre su kao gargaše
Kad na njih staneš – smiješ se ko hodža na bajrame

Kad umre, sahranit će ga na Long Islandu
Kraj šumice, gdje i zimi je zeleno drveće

Njegov nišan, iz zemlje će da strši, kao drvce
Kojim dijete obilježi grob ptice mrtve

 

 

Zima u tuđini

 

Tri moja rođaka žive u Minesoti
Kroz prozor, na njihovoj banji

Vide se minareti, šerefa, svjetla
I mjesec i zvijezda – na alemu

(Kao vrh kišobrana
Kroz hercegovačku noć)

Kad zemlju okuje led, koenovski
Oni navuku vunene čarape, pa ih zima

Bocka, kao sjekavica kroz rukavice

 

 

Almin Kaplan (Mostar,1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je tri knjige proze: Trganje, Meho i Dubravske priče. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrade “Mak Dizdar”, “Ratkovićeve večeri poezije”, “Zija Dizdarević” i "Edo Budiša". Živi na Rivinama kod Stoca.

 

(zurnal.info)