Pjesme Medihe Šehidić: Otac je želio biti kormilar

 

 

 

NARUDŽBA

 

Otac zakačen

za zavjesu

kao štofani leptir

gleda kako na papiru

sa pečatom rudnika Raspotočje

krivotvorim njegov potpis

Dvije ili tri tone

pitam

dvije je dovoljno

za dvoje

kaže

U direkciji Rudnika

lakirana požutjela vrata

na kojima stoji 

iskrivljenim rukopisom

napisana cedulja

narudžbe do dvanaest

Unutra sjedi žena

ima njegovane

male kandže

i ogroman crveni kljun

Daj ličnu

nemam

koliko ti je godina

osamnaest slažem

ko je potpisao - otac

gdje je - radi

majka - mrtva

ne može bez lične

Imam pare dao otac

hajde na blagajnu

dvije tone

adresa brodska

biće za dvije sedmice

Vraćam se kući

i ispred Srpske crkve

ugledam oca

naslonjenog na ogradu

gleda me i kaže

Lažeš

i ja sam umro

Zastanem postiđeno

što me opet uhvatio u laži

i proučim mu

Fatihu.

 

RUKE 

 

Kad je otac spustio ruku na moju glavu 

Kosa nije osjetila ništa

A tjeme se nakostriješilo

I otac je umro od moga straha.

 

Kad se mati rastajala s dahom

Stavila sam svoju ruku na njenu

Ispružila palac čekajući da se 

Treptavo krhko bilo ušuti

I majka je umrla od moga čekanja. 

 

Kad je čovjek kojem sam 

Na ruke izdahnula očev strah majčino bilo

Svoj nakostriješ i iskonsko čekanje

U zadimljenoj kafani blizu biblioteke

Svojom rukom prešao preko moje ruke

Ja sam osjetila da mene 

Ispod njegove kože nema

I da me tamo nikada bilo nije

Bliže od dodira na četiri stotine milja

D a lj i n e.

 

Kad sam izvukla svoju ruku ispod njegove

Na tamnom je licu zrelog čovjeka

Zaiskrilo veliko olakšanje

Lijevo oko se nasmijalo

A desno pratilo dim iz cigarete. 

I ja sam ustala odlazeći da umrem. 

 

Kad je Bog spustio ruku 

Na Moje Tjeme Moje Bilo Moje Čekanje

Moj Strah Moju Jezu i Moj Bol

Zaplakala sam a On je prošaputao

Ako te ni u kome nema 

U meni te sigurno ima 

Dijete zaigrano.

 

Onda sam ustala

I otišla da još malo

D i š e m.

 

 

 KORMILAR

 

Otac češlja moju kosu

i priča kako je kao mladić

radio u Dubrovniku

opsjednuto gledao u brodove

i želio postati kormilar.

Objašnjava putanje

i kretanja brodova

teško je kaže kormilar biti

jer voziti brod ne znači 

držati  kormilo u rukama.

Ako ukriviš za dva centimetra

na početku puta

na kraju budeš miljama

udaljena od cilja.

Reci joj da iznad svakog kormilara

postoji Kormilar

jetko ubacuje nena iz ćoška

pa savjetuje ocu da naveče

kad se vraća s posla 

i prolazi pored mezarja

prouči suru Kurejš

jer u kaburima ima nemirnih mrtvaca

koji iskaču u mraku

da živim ljudima prepriječe put.

Meni se zbog nenine priče

brodovi učiniše nišani

koji bjelasaju na čistini

samo dva pogrešna centimetra

na početku puta samo dva

i na kraju budeš miljama

udaljen od mjesta

na kojem si se htio usidriti

dok se sjenke nemirnih mrtvaca

rasipaju po putevima

kojima kroče ljudi

nalik mome ocu.

 

 

VITRE

 

Poštar rumenih obraza

Sa kapom na glavi

Svakog mjeseca

Pokuca na naša vrata

I veselo uzvikne

Penzija djeco penzija

 

Otcijepi trećinu čeka

Na kojem stoji ukucana cifra

Stošezdesetšestdinara

I četrdeset para

Sa još mnogo bespotrebnih nula

Pruži hemijsku olovku i kaže

Ovdje autogram madam

 

Na čeku stoji puno ime i prezime

Moga oca i ja znam da je on ovdje 

Poput Ere s onog svijeta

Pošiljalac

Veseli poštar Mićko

Isporučilac

A ja polupismeni mali 

Primalac

 

Život ovdje težak je

Pun odricanja i kušnji

Kao u uzvišenom mjesecu Ramazanu

Moj pametni otac to zna

Zato svojoj djeci

Preko veselog poštara

Svakog mjeseca 

Spusti vitre u šake.

 

Naš poštar Mićko

Objesio se jednog dana

U štali iza rodne kuće.

 

Ja sam se stresla i promrmljala

Pokoj ti duši ludi Mićko

Strahujući da će nam zbog

Nasmijanog veseljaka

A sada i obješenjaka

Zakasniti očeva isporuka na vrata

Jer moj otac svakog prvog u mjesecu

Ustane prije sabaha da bude prvi

U redu na božjem šalteru

Dok u rukama drži popunjenu uplatnicu

Kojom svojoj djeci uplaćuje vitre.

 

Kabulosum oče

Šapnem kad stavim potpis

Na popunjen ček

Da te Svemogući ne zaboravi

Kao što ti ne zaboravljaš nas.

 

Halalosum sine

Da i ti uzmogneš davati

I da ne moraš još dugo

Na vratima naše kuće

Čekati na ludog Mićka veseljaka 

I obješenjaka.

 

 

 

 

Mediha Šehidić rođena je 1964. godine u Zenici. Od 1995. godine živi u Beču. U Izdavačkoj kući Buybook objavila je zbirku priča "Brodska cesta BB". 

(zurnal.info)