Pjesme iz Crne pokrajine

O pjesniku Marku Pogačaru ovako je pisao Tomaž Šalamun:
Marko Pogačar je čudo, nije potpuno jasno tko je, tko ga je smislio i zašto, očito je tek da je tu, centralan: teško je reći što započinje, svjetlost koja iznutra / puzi zidovima liježe tihe travanjska sjene / tikve cvjetaju, hrđa se runi…

Kritičar Vladimir Arsenić ga naziva Remboom hrvatske i regionalne poezije i tvrdi da je Marko Pogačar već tamo gdje velika većina pjesnika ne stigne ni sa sedamdeset i dvije.

Žurnal sa zadovoljstvom predstavlja nekoliko pjesama iz "Crne pokrajine", nove zbirke Marka Pogačara!

MARKOV TRG

Nešto se dešava, no ne znam što.
neki se grudni koš širi i napinje,
sužavaju se stjenke žila, ti žljebovi, žlijezde
luče golemu žuč nad Zagrebom.
takvo je nebo tih dana: košmar
bez trunke svetosti. blok na kojem je štošta
nacrtano i nije nacrtano, šum
milijuna nogu koje se pokreću.  
košmar, ponavljaju glasovi, košmar
ponavljaš ti. oštre linije kojima
kiša silazi u svoje utore; nokti, sigurno nokti.
oko zapešća vezano lišće, jer je jesen i takvo
što bezbolno prolazi. vode kipe
u loncima. psi crno procvjetaju. tko mi prilazi
prilazi tupom zlu: košmar, ponavljam,
košmar, ponavljaju oni. cijelo se nebo
sabilo u ključnu kost, i nitko od puste buke
nikoga ne čuje. a sve je novo, i sve je mučno
i sve u Zagrebu. oči, tanjuri, stvari
preko kojih se gledamo. sve sveto, sve oštro
sve psi, sve naši gusti glasovi. govor
grada koji bi grizao, borovi, jato, nešto
u zraku, pod zemljom, u zidovima; nešto
nad nama i negdje drugdje. nešto se dešava,
ne znam što.


POVIJEST    

Šumski požar to je kad gori šuma.
toplina na krošnje spušta se s južnog neba:
u lišće umotane pošiljke svjetla
stabla gutaju kao kokoši glupu zob.
sa stablima je u tom trenutku svršeno
samo se to još ne zna. kao što krmača guta šaku.
plamen već šuška u džepu košulje, u njenim
naborima, i dan je svakako svjetliji.
na horizontu, njegovoj kičmi, njegovim dlakama
dva su sunca; šire njuška prisutnim mrakom.
ništa ono ne zadržava za sebe, nikud ne odlazi.
bez pomirenja; utihne tek kad dim upuže  
u slijepu zob i tu ostane. sve će se opametiti;
sve će oko mene uskoro postati sunce,
misli sunce dok spaja grane s okolnim zrakom.
niz deblo k zemlji bježe vjeverice i zmije.
toplina, ne znajući si ime, silazi njime u meku
stvarnost i ono u sebi pulsira, tijesni se s pticama  
u isto ludilo. zatim iz debla prodre životinja.
proždre koru i kreste konačno probiju površinu.
sada deblo u svojoj dubokoj šutnji kukuriječe.
upućuje u još jedan dan suviše sklon svom prolasku.
potom toplina pohrli niže. sklupča se, nečujna,
negdje u korijenju, svečanost stjerana u svoj početak,  
u mudru mladost. požar sam sebe snažno poželi.
prostre se visokim raslinjem kao zora još tamnim
nebom, pozdrav jednom punom i praznom sobom.
poliže lišće, poliže koru, poliže korijen, sve
taj pomalo poliže. i bude bliže jednom i drugom.
niskom i visokom bude blizu, kratko započne
a onda nastavi s pustim poslom. sada se sve već trese:
između zraka i zemlje više ne stoji ništa.
neke su životinje otišle, a neke druge ostale ondje
gdje jesu. nad njima čitava šuma u nešto prelazi,
neopipljivo, voda u termama koja čisti i razbija, neka
stišana nečist koja bježi ali ne nestaje, zbija si redove.  
i sve je negdje i sve je nigdje, i sve je osvijetljeno.
šumski požar to je kad gori šuma. požar to je
kad gori.


MESNI ROMEO

Stajao sam na prozoru golih prsa, vikao
volim ćufte, najviše volim ćufte, dolje je far kao
flak prste kada se goni sabljarka rezao noć
dijelio  mrak na dvoje. jedan je pas, gubav i brz,
zaspao u lokvi vlastite sjene, mlaki koja se pomiče
kako se u snu pomiče pas; kako ga pohode u snu   
misli o vrućoj srnećoj utrobi.

taj topli trak svjetlost, neopipljivi tepih, teče između čestica
nalik na klin. provlači se, trlja leđima o bijele zidove,
bljesne o zube, da bi završio u jednostavnoj logici čempresa.
mašina koja u mjestu turira
u nebo podiže stručke bezglasnog dima. kada na njega svjetlost
u svom krivudanju iznenada nabasa,
u oblacima konzervirani kukci i noćni leptiri, goruće točke,
zatečeni lebde u mjestu. povežu li se točke masnom olovkom
u zraku titra precizni portret mećave, obris i flota šume.  

tako: već su postrojeni heroji koji će šumu sasjeći. oštrice
sjekira sjaje nalik na oči, kad ih obliže far. tišina reži, bježe
mirisi povučeni u kuće. čuju se samo mjehovi cvrčaka i ja
koji s prozora urlam volim ćufte, kako suludo volim ćufte,
i zatim je netko, možda i pripit, prošao, pitao: a kakve to ćufte voliš?,
i ja sam rekao u sosu, u paradajz sosu, u onoj trorogoj konzervi,
zna se kako se jedu ćufte! i noć je zapekla crna kao kut tavana, hladna
kao sjeverno srce.


ČOVJEK VEČERA U PAPUČAMA SVOG OCA

Što su bile granice sada si ti.
bio je svibanj dubok i ravan
cesta raskopana zbog radova, snijeg
suh i odjednom.
da kažem otvoreno:
nikome nisam dugovao ništa.  
stajao sam u dovratku, voda
smrzla od straha močila mi je leđa.
a kad sam sklopio oči vidio sam
kokice jure ka svojoj soli i znao
ponekad noću pocrne, kao brabonjci.
ušao sam da se suočim s mučnom slikom:
ne ljubav, glupost, glupost je srce svijeta–
i sad u tim papučama unutra jedem i plačem,
samo jedem i plačem u kući

OBRAČUN (BOG I BLAGAJNICA)

Svijet je knjigovođa s češljem
u džepu košulje, zlatni prsten, karika

koja nedostaje, karika  
usječena u meso prsta, u svinjsku os–

knjigovođa, taj svijet, sa svim svojim ušima,
šamponom od koprive bespomoćnim, o posve
suvišnim.

ljubav tamna blagajnica.
i zatim izlet, godišnji zimi na Tisi, klizanje

ledenim jezerom, u ludim osmicama,
kao znakom za beskonačno, u snu,

u snu o svinjama skonča konačnim padom.
blagajnica jede kiflice, sir i buhtle, sama:

blagajnica pod nebom. među zubima joj zaostaju
mrvice. u ušima odzvanja zveket klizaljki.

a u kutijici šibica, gadan i prazan, trezor za mrtve,
bog: bog je bankomat.  


O SLABOM VREMENU    

Nije to nikakvo proljeće.
samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica
i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra. zrak,
dubok i težak, uvlači se pod trave i podiže
trbuhe miševa: ne prođe dan a oni  
razgrnu tijelo kao zavjesu i raznesu
kosti i iznutrice. nije to nikakvo proljeće.  
samo vode u rijekama rastu i smočnice
čekaju da ih ispuni pusta novost. gdjegdje bogovi
guču iz grobova, kao golubovi. i njihov narod   
drugom narodu kopa oči, no noću, to se dešava
noću. po danu pupa i u grad se vraćaju ptice: žice
teške od pjesme i zemlja plodna od govana zatežu grlo.
živice pužu u nebo. konobari iznose stolove
i muhe upadaju u čaše. zeleno brzo uči svoj jezik–
pouzdan rječnik čempresa, slova bukvi i breza;
čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije
to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je
dosta je bilo laži.


H. C. ANDERSEN BOULEVARD 50, KLASIČNO

Cijelog dana mislio sam o kruški.

probudio sam se osjećajući je kako se, zrela,
širi i skuplja do svoje srži i koštica
kao golemo srce svijeta.

u podne, kada je sunce zaista na svom mjestu,
zamišljao sam umjesto žutog smeđe i zeleno kako liju
ljubav na moje tjeme, u onu rupu koju je
ondje bušio bog.

u isto vrijeme mislio sam o kruški u tvojim ustima
i ne znam što me veselilo više:
trak sline što se, blistav, slijevao niz tvoj jezik
ili što je sve to bilo zbog kruške.
također napala me je tuga, čežnja za nečim tvojim,
ali ju je misao o kruški brzo odagnala  
čuvajući mi dostojanstvo.

popodnevima sam ponekad sklon novim stvarima,
pa sam probao meditacijom skloniti krušku iz misli.
međutim um nisam uspio očistiti:
u blizini je zasjedao Hrvatski sabor,
pa su mi samo gluposti padale napamet,
opasne gluposti s kojima nisam znao što početi.
 
predvečer bio sam već umoran od razmišljanja
ali sam opet, sklopivši oči, vidio krušku kako se, svježa,
njiše u rupi prozora.
zgrozio sam se i ustao, jer su lebdeće stvari strašne,
zatvorio prozor i spustio zavjese, legao
no kruške ni tad nije nestalo.

poslije svega, već u dubokoj noći, s rukom na čelu
pričinja mi se sve slike svijeta stanu u jednu:
kruška, ogromna slasna kruška kako se sveti i planine,
kvrgave žute planine: moji zubi njen obzor.  


SRPANJ, NEDOVRŠENO

Ovo ovdje je grad
pladanj kojemu noć suviše sporo prilazi
plameni pladanj, ali noć ipak pada  

ovo je veliki grad
svejedno rijetko tko priređuje zabave

srpanj

taj pritisak, panj pod glavu godine
tragika našeg doba.

ovo je grad, ovo je grad čujete li
trafike jedna po jedna podižu kapke
kiša odmah u paru prelazi, naš narod na nebu
narod u tijelu dimnjaka  

ja ipak volim kad dani  brišu u jučer brže
brže kao što bijesni ježevi bježe  
u košmar masnog staničnog grmlja

da, sve je više sunca na tjemenu
i sve se teže suočavam s činjenicama
narod je na nebu okovan zvijezdama
kao Gould gore u Kanadi, čitavom šumom zvijezda

ovdje dolje je srpanj i koža žari
svugdje je okolo Hrvatska, jedan blesavi bumerang
požari, ležaljke, tesanje pjesme

kad se odjeća prebrzo suši
i smrt stane u tri točke  
na kraju nedovršene rečenice.


GENERAL HRVATSKE VOJSKE KONTEMPLIRA NAKON ČITANJA MIHALIĆEVOG PRIBLIŽAVANJA OLUJE

Vidiš, i pjesme pjevaju o onom prije.
sve sami nagovještaji. slutnje.
vidiš da se i u pjesmi okreću leđa,
oblacima se ne gleda u oči.   
tko bi uopće mogao spriječiti vjetar,
zaustaviti tu bezimenost?
nema on ništa; samo puše i puše.

usto svi su bili upozoreni.  
gromovi su u poljima opasni,
i ovdje se oduvijek brzo smrkava.
ni naš mrak nema ime, samo to svoje mrak,
crno pod noktima kratko i jasno
kao naredba.  

nismo mi nikad ni bili tamo, nismo životinje.
povukli smo se s prvim dimom.
sve smo napustili:  
sigurno da smo i nešto od sebe
ostavili u tim prazninama.
sada se umjesto ruku
ondje k nebu podižu dimnjaci
vitki dimnjaci, rukavi vjetra.  

nema to nikakve veze sa nama.
mi smo ipak strojari svijeta, govorili smo i radili,
a tko govori taj i griješi.
u dimnjacima i nišama sada se gnijezde ptice,
priroda slijepljena slobodom mrtvih:
savršeno je mirno.

čitajte. poezija je čista povijest.  
pročitajte još jednom glasno kraj pjesme:  
ništa se zapravo nije desilo.

nisam se osvrtao.

(zurnal.info)