Čitaonica Žurnal
POBUNE: Sarajevo je grad u kojem ni veselja dugo ne traju
Kao u dječijem snu, lijećem ja naprijed gologlav sa štapom podignutim kao sablja u jurišu, trčim leputujući peševima džubeta, za mnom grmi svjetina, ja je vodim na žitnice, a ne znam ni gdje su
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo.
Derviš Sušić
Derviš Sušić nikada mi nije bio omiljen pisac. Prvi put sam ga čitao prije skoro trideset godina, a nekoliko prijatelja izdavača nedavno me uvjeravalo da je Sušić jedan od najvažnijih bosanskih pisaca. U posljednje vrijeme, češće nego ranije, vraćam se ranije pročitanim knjigama. Uglavnom je to veoma pažljiv odabir u koji, po mom skromnom čitalačkom sudu, ulazi relativno mali broj pravih pisaca i velikih proznih djela.
Mnogo je razloga da se ponovo čitaju ranije pročitane knjige. Za mene je glavni razlog ta ponekad bolna spoznaja koliko sam se zapravo promijenio. Naravno, ponovno čitanje otkriva mi nove slojeve i značenja koja ranije uopće nisam zapažao. Odnos književnosti prema životnoj stvarnosti za mene je uvijek bilo manje važno pitanje. Uostalom, ta je dilema ostala manje-više neriješena, iako je još od čuvenog Platonovog napada na poeziju i izgon pjesnika iz njegove Države, zaokupljala u različitim oblicima literarno-kritičke i filozofske umove.
Derviš Sušić za mene je, dakle, oduvijek bio “’nako” pisac i nije bio ni blizu mom “odabranom krugu”, ali su me protesti u Tuzli, Zenici, Mostaru i Sarajevu podsjetili na vjerovatno najznačajniju Sušićevu knjigu, zbirku pripovijedaka Pobune. Tu sam knjigu čitao prije same agresije i gotovo nevjerovatnim stjecajem okolnosti jedna je od rijetkih “preživjelih” knjiga iz moje predratne biblioteke.
Pobune sam ovaj put, dakle, čitao s bitno izmijenjenim motivom, umnogome sam se promijenio, a rekao bih da se promijenio i sam pisac. Knjiga me ponovo nije impresionirala, ali ja sam je ionako čitao prije svega zbog pripovijetke Kaimija, preciznije da ponovo pročitam dio u kojem Sušić opisuje pobunu u Sarajevu.
U izdanju sarajevske Svjetlosti, u ediciji Muslimanska književnost, taj dio počinje na 136. strani. Čitaocima Žurnala preporučujem manji dio ove Sušićeve pripovijetke, uz preporuku da knjigu neizostavno pročitaju u cijelosti.
...
U prepunoj tekiji navikasmo se: nećemo nameta, isjeći ćemo gulikože kadiju i muselima, ambare aginske i trgovačke razvaliti, neka sirotinja jede dokle može; vikasmo, pa se smirismo. Skup u prepunoj velikoj sobi tekijskoj pretvori se u sijelo. Popričasmo o slaboj ljetini, o sve tanjem prometu, o nezagrađenim grobljima, o nekakvoj goričkoj siročadi koja ne mogu na noge od gladi, o nečijoj kobili koja lunja po sokacima ranjava, krmeljiva, gluha, o nečistim bunarima i o rakidžijama koji noću urlaju sokakom – aj kad bismo osvojili vlast, pokajali bismo se koliko bi brige sebi natovarili na vrat! Činilo mi se, sve će se sutra svršiti mlakom svađom nas nekolicine uticajnih sa kadijom. I bi mi žao onog neponovljivog uzbuđenja kad su za mnom dahtale gomile ljudi, dragih, pobunjenih, nesvakidašnjih mojih Sarajlija. I svršilo bi se sigurno tako nekom bezopasnom srdžbicom čaršije i mahala, kakvih je bivalo i biće, da ujutru na sarajevske sokake ne provališe na hiljade gnjevnih seljaka, naoružanih kamenjem i tojagama i ponekom zarđalom sabljom.
To ponovo zapali čaršiju, zanatlije pozatvaraše dućane, u trku se opasaše i čvrsto obuše, iz sokaka pokulja sarajevska sirotinja, provrvje nekakav svijet za koji nisam znao ni da postoji, mada sam rođeni Sarajlija, izmiješa se sa seljacima.
Zaljulja se Sarajevo psujući i prijeteći.
Stotine grla vikalo je:
“Kaimijaa!”
“Gdje je Kaimijaa?”
“Kaimija!”
Ja sam plakao pred tekijom.
Braćo, zar je moguće da sam baš toliko potreban ljudima?!
Pograbiše me, ponesoše, uspraviše me na jednom ćepenku da govorim, a ja sam vikao.
Eee, sva sreća te niko nije pamtio šta govorim, i što su svi čuli samo ono što su željeli da čuju, vikao sam, a čestiti Bahrudin Bratunčanin, jedan od starješina u esnafu kujundžijskom, vuče me odozdo za peš i opominje:
“Ne tako, Kaimijo, nemoj odmah – u krv, ne prenagljuj, sami smo, valja se najprije s drugim gradovima dogovoriti!”
Kad skočih, kako se nađom prvi s teškim štapom u ruci, jesam li ja zvao ili sam samo ponavljao uz vike drugih, ne znam, tek – razvalismo sudnicu, izbacismo kadiju kroz prozor, razjarena gomila ga utuče nogama u kaldrmu, seljaci razgrabiše zlatnike, ćilime, namještaj; dolje na sokaku opet rastrgnuše nekog ko je maločas vrišto na turskom zovući u pomoć.
Odatle posrljamo dalje. Kao u dječijem snu, lijećem ja naprijed gologlav sa štapom podignutim kao sablja u jurišu, trčim leputujući peševima džubeta, za mnom grmi svjetina, ja je vodim na žitnice, a ne znam ni gdje su. Nije ni važno gdje su, ni ima li ih u ovom uvijek oskudnom Sarajevu, najvažnije je da nismo podanici i strašljivi žitelji, da trčimo u slijepe čikme, pa opet natrag na sokake, preko ograda koje se krše, preko bašći, kroz avlije, alačući, pjevajući, da hoćemo nešta jednom željom, makar i pomamnom, makar nerazumnom.
Hvala Sadiku kujundžiji!
Da ne bi njega, umro bih ne osjetivši visinu dokle može da dobaci ljudska mogućnost.
A rastrgnutom kadiji neka Svemogući podari bolju pamet na onom svijetu. Ne bio se inaditi sa sirotinjom. I sa jednim, da rečem, Kaimijom!
Sarajevo je grad u kome ni veselja dugo ne traju, kamo li bune.
Zalihe gnjeva potrošiše se brzo kao i zalihe žita. Pobuna splasnu. Seljaci se vratiše kućama pošto uvidješe da svoju vječnu seljačku muku ni ovog puta ne mogu naplatiti, zadovoljni donekle što su odgodili namete bar za koji mjesec, bar do iduće žetve.
Zanatlije jedan za drugim otovriše dućane.
Age i trgovci rekoše da se narod otrijeznio, pa su finim ruganjem, za koje najbolje zna sarajevski bogatiji svijet, podgrijavali stid kod učesnika, osjećanje da su u jednom trenutku bili neozbiljni, da su se pred nekim većim i mudrijim obrukali neznanjem, nesposobnošću da sami išta ozbiljno učine. Nisu još smjeli da ištu razneseno. Čekali su carsku kaznu za buntovnike. A platili su nekoliko galamdžija koji su išli od dućana do dućana, od čovjeka do čovjeka, i vješto se vajkali:
“Kaimija nas navede na zlo!“
“Kaimija je kriv.“
“Neka vlast traži Kaimijinu glavu.“
“Ako je car zatraži, sami ćemo je odrezati.“
Vidim, ljudi potvrđuju i ne potvrđuju. Ali svi žure da zaborave bunu kao svoju veliku nesmotrenost i krivicu i obradovali bi da se nađe jedan krivac koji će platit za sve...
(odlomak iz priče "Kaimija", Derviš Sušić)
(zurnal.info)
