Nije vrijeme za sarkazam: Prebijte radnike, zaštitite flamingose

Bila jednom jedna solana.

Nalazila se u Ulcinju. Hoće to ponekad, na obali mora. Jer u moru ima soli. Pustiš more u bazene, sačekaš da voda ispari i onda pokupiš so. Potom so prodaš i platiš radnike. Oni i njihove porodice žive od toga. Zvuči jednostavno, zar ne? Nije to proizvodnja mikročipova, nikakva napredna tehnologija. Samo ljudi koji lopatama kupe so, tovare u kamione, koji so prevoze tamo gdje je neki drugi ljudi pakuju u kutije, kese i džakove.

NA ŽALOST - PRIVATIZACIJA

Evo malo „tehničkih podataka“:

„Ulcinjska solana se nalazi na krajnjem jugu Crne Gore i zauzima oko 14.5 km2 slanih bazena. Izgrađena je u regionu sa najvećim brojem vedrih dana, najvećom insolacijom na Jadranu - 2567 sunčanih sati i najvećim brojem tropskih dana u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, idealno mjesto za solanu koja je proizvodnju soli zasnovala isključivo na evaporaciji“.

Ali solana je, jednoga žalosnog dana, privatizovana. Pala je, dakle, u ruke tajkunu. A ništa nije toliko jednostavno da ne bi bilo odveć komplikovano za naše tajkune. Oni, naši tajkuni, ne umiju zaraditi na pakovanju soli. Oni nisu u stanju zaraditi čak ni na punjenju vode. Daš im izvor, dakle besplatnu sirovinu, zaposle radnike koje mizerno plaćaju, ili uopšte ne plaćaju, da vodu pune u boce. Plastična boca od litar i po vode naše tajkune košta, recimo, pet centi. Prodaju je za pedeset. Pa opet, fabrika propadne a radnici lete na ulicu.

Po meni, čovjeku koji nije u stanju zaraditi na punjenju vode i sakupljanju soli ne samo da treba oduzeti fabrike koje mu je dalo, nego i pravo glasa i vozačku dozvolu. I još ponešto.
Ali to su samo moje totalitarne maštarije... U praksi, takvi su finansijski, a bogami i intelektualni temelj naših demokratija.

U ulcinjskoj solani godinama ne kupe so. Jer se to vlasniku ne isplati. U toj solani obezbjeđenje je tuklo ljude koji tamo rade.
Bila bi ta solana tek još jedna od naših propalih fabrika, tek još jedan spomenik briljantno sprovedene deindustrijalizacije, da se u sudbinu solane, njenih radnika i malog grada nije umiješala milostiva Evropska unija.

ZAŠTIĆENI FLAMINGOSI

Dame i gospoda iz Brisela su, naime, saznali da na solani žive ptice. I to ne bilo kakve ptice. Tamo žive, sunce ti jebem – flamingosi. A flamingosi su, za razliku od radnika opljačkanih firmi, zaštićeni.

Ovako veli internet:

„Flamingosi su danas tu, sjutra – ko zna“. „Ulcinjska solana – najekskluzivnije stanište za posmatranje ptica“. „Ulcinjska solana – značajno stanište ptica“. „Ulcinjska Solana pripada grupi najvećih solana na Mediteranu koja posljednjih 15 godina predstavlja predmet posebne pažnje ornitoloških istraživanja koja jasno ukazuju da ovo područje predstavlja najznačajnije stanište za ptice na istočnoj obali Jadrana, kako za gniježđenje i zimovanje, tako i kao odmorište tokom njihove seobe ka Africi i obratno“.

Kao što rekoh, EU se umiješala, odlučna da zaštiti ptice i njihovo stanište. Doista, bila bi katastrofa da ptice, na svom putu ka Africi (i nazad), nemaju gdje odmoriti. Ambasadori obilazili solanu, ambasade izdavale saopštenja, organizovani okrugli stolovi i seminari, govorili poznati ornitolozi. Prave se, pod nadzorom EU i SAD, novi planovi za solanu. Pominje se mogućnost da se, kako se kaže, „valorizuje“ turistički potencijal posmatranja ptica. Da ljudi iz dalekog svijeta dolaze na solanu da gledaju ptice, a onda odmaraju u divnim SPA-hotelima koje bi trebalo izgraditi na rubovima bazena sa slanom vodom. Možda da se podigne i koja „pametna“, eko-zgrada u kojoj bi birdwatcheri mogli kupiti stanove?

PARK PRIRODE

U opticaju je i ideja da se solana organizuje kao „park prirode“. Pametni su to i učeni ljudi, svašta su smislili. Jedino nikome nije palo na pamet da bi se u jednoj od najvećih solana na Mediteranu mogla kupiti so: da bi solana mogla biti i - solana. Da je solana, osim za život ptica, važna i za život ljudi koji su radili.

Nije ni vrijeme ni mjesto za sarkazam. Primjer ulcinjske solane, moguće, putokaz je za budućnost drugih opljačkanih fabrika. Fabrike elektroda, građevinskih mašina, tekstila ili frižidera – sve to može postati zaštićeni park prirode.

Dragi otpušteni radnici: provjerite da li u napuštenim fabrikama u kojima ste radili žive neke rijetke zmije, krtice, ptice ili međedi. Javite se Evropskoj uniji: oni će ih zaštititi.

(zurnal.info)