PRIJE 100 GODINA: Rekonstrukcija Sarajevskog atentata

U devet sati ujutro, 28. juna, zavjerenici su zauzeli svoje pozicije. Više od sata nervozno su šetali ulicom očekujući povorku. Napokon, oko 10 sati i 15 minuta, kolona od šest automobila pojavila se na Apelovom keju.

Prestolonasljednik i supruga sjedili su u trećem automobilu, zajedno sa guvernerom Potjorekom. Masa je počela da kliče, čula su se crkvena zvona i počasna topovska salva sa utvrđenja iznad grada. Možda je silna buka zbunila atentatore jer je kolona nesmetano prošla pored trojice. Mehmedbašić nije reagirao jer mu je žandarm stajao iza leđa, Čubrilović nije želio da puca zato što je vojvotkinja bila u blizini, a Cvetko Popović je poslije objašnjavao da zbog kratkovidosti  nije dobro vidio metu.

HLADAN, UKOČEN POGLED

Prvi je reagirao Nedeljko Čabrinović. Detektiva iz obezbjeđenja povorke pitao je: “U kojim kolima je Njegovo Visočanstvo?" Kada mu je policajac odgovorio u trećim, izvukao je bombu iz pojasa i upaljač aktivirao o banderu. Prema pravilu upotrebe bombe, morao je sačekati 13 sekundi prije bacanja, ali Čabrinović nije imao toliko vremena, automobil je mogao proći pored njega. Na suđenju je pričao kako ga je Ferdinand tada pogledao hladnim, ukočenim pogledom. Bacio je bombu, koja je pala na krov, otkotrljala se i eksplodirala ispred četvrtog vozila iz povorke.

Ubacio je otrov u usta i skočio u Miljacku. Šakom je zahvatio vode, kako bi lakše popio otrov koji mu je zaglavio između zuba. Brzo su ga okružili policajci. Povorka automobila se zaustavila na kratko i to ispred samog Principa, ali on nije iskoristio priliku, gledao je kako prebijaju Čabrinovića.

Kolona je za to vrijeme stigla do Vijećnice. Zvaničnici koji su ih tamo dočekali nisu znali šta se dogodilo samo pet minuta ranije pa je gradonačelnik Fehim Čurčić počeo da čita pripremljen govor o gradu “koji sav treperi od silne sreće što mu je u dio pala čast da na svojim ulicama vidi uzvišene goste, budućeg cara i njegovu suprugu”. Ferdinand ga je bijesno prekinuo i rekao da ih je grad dočekao s bombama.

NIKO NIJE OBAVIJESTIO SOJKU

Dok su gradski zvaničnici pokušavali da smire ljutitog prestolonasljednika, Princip je prešao na drugu stranu ulice. Prema planu, trebalo je da se nadvojvoda vrati kejom i skrene u Ulicu Franje Josifa, ali je plan naglo promijenjen. Ferdinand je želio da svrati u Vojnu bolnicu i posjeti  ranjenog oficira. Ali, niko nije obavijestio vozača Leopolda Sojku o promjeni plana. Dva automobila ušla su u Ulicu Franje Josifa, gdje ih je slijedio i nadvojvodin automobil. General Potjorek naredio je vozaču da okrene automobil. Vozilo je usporilo i krenulo unazad, prema Principu! On je ovaj put brzo reagirao, izvadio pištolj i ispalio dva metka. Prvi metak, za koji je Princip na suđenju govorio da ga ja namijenio Potjoreku, pogodio je trudnu Sofiju u stomak, a drugi je završio u vratu Franje Ferdinanda.

Na policijskom saslušanju 3. jula Princip je ovako opisao događaje:

Kada su se ubrzo razlegli uzvici “živio”, uspio sam da se kroz gomilu probijem do Šilerove radnje. Tu sam primjetio da je jedan automobil već prošao. Kada je naišao drugi, u kojem sam spazio jednu damu i jedan zeleni generalski šešir, poznao sam prestolonasljednika. Ali, u tom trenutku nisam ni obratio pažnju na to da se u automobilu nalazi i jedna dama.

Stajao sam dva do tri koraka od ugla Šilerove radnje kod tačke C, kada je automobil naišao od Vjećnice, to jest od tačke A. Skrenuo je kao da hoće da vozio u Ulicu Franje Josifa prema tački D, ali kod tačke B, na odstojanju od približno pet koraka, automobil je stao, zašto – ne znam.

U prvi mah sam htio da bacim bombu, koju sam imao na lijevoj strani u pojasu. Ali kako je bomba bila zavrnuta, ne bih je mogao lako odvrnuti. A sred tako velike gomile ljudi bilo bi teško i da je izvučem i bacim. Stoga sam dohvatio revolver i podigao ga prema automobilu, ne nišaneći. Pucajući, ja sam čak i glavu okrenuo. Opalio sam dvaput uzastopce, ali nisam siguran da li sam dvaput ili više puta pucao, jer sam bio veoma ubuđen. Zato nisam ni bombu htio da bacim, jer mi je za to nedostajalo snage,

Zatim su ljudi stali da me linčuju. Neko mi je oduzeo revolver i bomba mi je ispala.

Detektiv Smail Spahović stajao je desetak koraka od Principa. Na suđenju je ispričao svoju verziju događaja:

Dobio sam nalog da ne smijem gledati u automobil, nego u publiku. Onda sam ja tako stajao, kad začujem hitac iz revolvera. Okrenem glavu nalijevo, ne vidim ništa, nadesno, ispadne drugi hitac. Slegnem se ispred publike, doletim i zgrabim atentatora za ruku, a neko me dočeka pa me šakom u trbuh. Dobio sam i revolverom na glavu od Principa. Vidio sam i Pušaru. ( Vladimir Pušara je bio sarajevski glumac, za kojeg se pretpostavlja da je tada pomogao Principu.) Zgrabio sam atentatora za ruku. Uto su oficiri počeli sabljom napadati na Principa i nijesam ga mogao izvući dok nije došao četovođa i pomogao mi da ga zgrabim.

Princip je pokušao da se ubije, podigao je revolver prema čelu, ali ga je udario detektiv Anto Velić i oružje je palo na zemlju.

PRIMITIVNA ZASJEDA

Prestolonasljednik i njegova supruga odvezeni su u Konak, gdje je bila smještena rezidencija guvernera Potjoreka. Tamo su podlegli ranama, a njihova smrt oglašena je crkvenim zvonima u 11 sati i trideset minuta. U samo sat vremena zvona sarajevskih crkvi dva puta su zvonila, prvi put u znak radosti i počasti, a drugi put trebala su da označe početak tuge.

U knjizi “Sarajevo 1914”, nakon iscrpnog i dokumentiranog prikaza događaja, Vladimir Dedijer zaključuje da je atentat izvršen do kraja amaterski:

Uprkos velikom broju zaverenika, uprkos njihovoj visoko razvijenoj svesti, kao i hladnokrvnosti i snalažljivosti njihovog vođe Gavrila Principa u najodlučnijem trenutku dana nakon Čabrinovićevog promašaja, činjenica što je Franja ferdinand platio glavom plod je pukog slučaja. Iako su čitali Stepnjakovu “Podzemnu Rusiju” i drugu literaturu o radu ruskih narodnjaka, mladobosanci nisu ni izdaleka imali tako bogatu maštu i inventivnost kao Kibalčić ili Željabov, članovi “Narodne volje”. Sarajevska zavera bila je izvedena neobično primitivno. To je bila prava zaseda bosanskih hajduka, tih drevnih agrarnih terorista. Atentat na Franju Ferdinanda izvršen je po uzoru na Principove pretke Čeke, koji su to ime i dobili zato što su sačekivali neprijatelja u zasedi i tukli ga pravo u glavu.

(zurnal.info)