PRIJE NEGO SKLOPIŠ OČI: Lada Special i Tindersticks na radiju

SANJARI U ČEKAONICI

Ponekad me stigne spoznaja da nema više muzike koja me pokreće. Da se potrošila, i da je novo vrijeme donijelo nove medije i načine izražavanja, a da muzika plaća cijenu za to. Ili, još gore, da sam se ja potrošio, stariji i gladan drugačije energije koja mi je još uvijek nepoznanica. Ili, najgore, da hemija među nama više jednostavno ne štima.

I onda čujem 'We Are Dreamers!'. Magija na djelu! Jesu, Tindersticks su sanjari, u to nikada nisam ni sumnjao, i ova pjesma je himna. We Are Dreamers!" je duet koji najavljuje novi, i ujedno, njihov jedanaesti studijski album 'The Waiting Room', na čiji izlazak valja pričekati do kraja januara sljedeće godine.

Dueti su stara specijalnost Tindersticksa. Prvo mi na pamet pada Travelling Light, sa Karlom Torgeson iz Walkaboutsa... ili 'A Marriage Made in Heaven' sa Isabellom Rossellini. A tek Lhasa De Sela... S njom su prvo snimili pjesmu 'Sometimes it Hurts' (https://youtu.be/YkxuxajhQMA ), da bi je kasnije Stuart pozvao da učestvuje na njegovom  drugom solo albumu. Rezultat je srceubijajuća pjesma 'That Leaving Feeling'. Jedna od onih koje sebi često zabranjujem.

VOŽNJA

Nikada nisam naučio da vozim auto. Pokušao sam jednom, i nije mi išlo. Kasnije se ispostavilo da greške u potpunosti nisu bile moje jer stara Lada Special nije bila baš ispravna. No, to je iskustvo sasvim dobro došlo da vozačku dozvolu prekrižim sa liste stvari koje bih trebao uraditi. A ni želje za vožnjom više nemam. Osim kad čujem Tinderstickse.

Ima nešto u njihovom valjajućem zvuku, nešto što su imali i prije nego što su postali Tindersticks, dok su se zvali Asphalt Ribbons. I ne mislim tu samo na glas Stuarta Staplesa. Nešto drugo je u pitanju, cjelokupna magija koju su pravili, posebno na ranim albumima.

Primjerice, jedna pjesma sa albuma 'Simple Pleasure' me uvijek tjera da zgrabim volan kojeg nema. Otkad sam je prvi put čuo, 'Before You Close Your Eyes' mi budi taj isti osjećaj: želju da sjednem u prvo auto i vozim, vozim, vozim. U daljinu, u sumrak, u nepovrat, u ono nešto što nas čeka poslije odsanjanog. S početnim taktovima te pjesme tamo i odlazim.

POŽUDA I LJUBOMORA

Ono što slijedi je motel pokraj ceste ili hotel u centru nepoznatog grada. U samoći ili bez nje. S Tindersticksima su sve opcije u igri. I nepodnošljivi život kao kategorija koju je teško, ali ne i nemoguće pobijediti, i bezbrižne noći bez primisli na ono što slijedi.

Filmovi nas neće ničemu naučiti. Isprepletena tijela su samo anestetici trenutka. Možemo i zaplesati - možda jedni druge otplešemo do kraja! - da bismo mogli započeti nešto novo. Neki dijelovi ranih albuma Tindersticksa su kao sol na ranama za one koji radije odlaze do dna da bi se razbili, pa da nakon toga isplivaju zauvijek oslobođeni agonije nemoći, izmjenjeni svojim iskustvima, uglavnom ponosni na ožiljke koji ostaju iza jedva preživljenih avantura srca.

Jism je jedna od tih pjesama. Preživi ono što je u njoj opisano i prepusti se zaboravu. Uništi prošlost, gradi ispočetka, spoznaj razarajuću stranu ljubavi, onu koja unakazuje, izvuci se iz toga, potraži ono preostalo od sopstvene duše, i neka ti oprosti.

I prestani se pitati gdje je ko i šta radi. Ne tiče te se više. Boje su se razlile, nikakav odgovor ne donosi mir. Jasno razdvoji požudu od pohlepe i ne dozvoli preziru da te uništi. Nema istine da te oslobodi, samo violine u agoniji i tišina koja bi da postane vrisak. Rijetki su trenuci kada se prezirem, a kad sam ljubomoran to obavezno činim.

 
LJUBAV?

Obožavam šetnje. Duge beskrajne šetnje u nepoznato, do bezvremena, kada se satovi istope i godišnja doba izmiješaju sa dijelovima dana. Kada mrak stigne bez ikakve najave. Kad se jednostavno zatekneš u njemu. Jedan trenutak sunce je na tvom licu, a već u sljedećem si opkoljen mrakom.

Dnevne i noćne šetnje. I one jutarnje što bistre misli. Terapija su protiv nepodnošljivosti. Svete su to šetnje. Od asfalta do prašnjave ceste sa zemljom koja ostaje u cipelama. Zauzvrat zemlja preuzima mrak iz tebe. Očaj se lijepi za zrak, a muzika u ušima je jedino sredstvo za smirenje koje djeluje.  Omiljena knjiga pod miškom, ili u džepu. Može i u ruci.

Stuart A. Staples je sa Susanne Osborne objavio knjigu 'Singing Skies'. Sedamdeset i pet pjesama Tindersticksa je u njoj. Poezija koja sama za sebe funkcioniše bez greške. Pjesme su kucane pisaćom mašinom i nebesa kao ulje na platnu Suzanne je slikala svakoga dana jednu cijelu godinu. 'Singing Skies' valja kao artefakt uvijek nositi sa sobom u šetnje za koje ne znaš gdje će te odvesti. To bi moglo postati pravilo.

DUET SMIŠLJEN NA NEBESIMA

'We Are the Dreamers' je duet sa Jehnny Beth iz post punk rock benda Savages. Možda neočekivana, ali definitivno ubojita kombinacija. Kotrljanje zvuka električne gitare i dva naoko nespojiva vokala je ono što nas drži u čekaonici novog albuma, bez pomisli na odlazak. Jer nisu samo Tindersticksi sanjari, i mi smo to isto. Osjećam ovu pjesmu isto onako kako sam čuo muziku kad sam se prvi put zaljubio. Nebitno u šta ili koga. Njen zvuk me tjera da zurim u prazna nebesa i čekam zvijezde.  

Da se razumijemo, Tindersticksima opraštam sve, ali su me stizali i razočarati, i ponekad doprinijeti ovome o čemu sam pričao, da pomislim da smo muzika i ja otplesali svoje. I Tindersticksi sami su imali svoje krize i razilaženja. Raspadali su se, prestajali sa svirkom, okupljali ponovo... Novi ljudi su došli u bend, neki stari otišli svojim putevima. Baš kako to biva u životu. Valja se snaći. Valja ne posustati, ostati na nogama.     

Istina je da je od oktobra do januara mnogo vremena. Ali istovremeno, to nije ništa za sanjare poput nas.

 
(zurnal.info)