Psi i ostali

Sama pomisao na obdanište, jednu staru i ruševnu kuću, ograđenu žičanom ogradom, sa polomljenim ostacima klackalica, ljuljaški i tobogana u dvorištu, raspuklim, betonskim koritom vodoskoka i zakržlja­lim grmovima jorgovana, u meni je budila neku ti­hu jezu i ja sam čvršće stiskao očevu ruku ili krio lice u skut majčine haljine kada bi prolazili tuda...
 

Kad su me prvi put uveli kroz kapiju tog zda­nja, ja sam dobio pravi napad histeričnog plača, koji se završio epileptičkim grčenjem.

Poslije slične scene, koja se ponovila i drugi i treći put pri dolasku, moji roditelji su digli ruke od toga i prepustili me staranju mojih mnogo starijih rodica, čije je interesovanje za mene prestajalo kad bi na mojoj dugoj, loknavoj kosi isprobale sve svoje frizersko umijeće i sve nijanse hidrogena…

Već tada sam počinjao da brusim svoju samoću, da joj dajem naznake oblika koji će jednog dana de­finitivno poprimiti.

Kao sad se sjećam: otac je u kuću unio veliku, smeđu kutiju od sjajnog drveta, sa bjelokosnim tip­kama i žutom svilom iz koje su dopirali glasovi i mu­zika – radio!

Čak su i komšije došle na ustoličenje (na počas­no mjesto na kredencu, visoko gore da ga djeca ne mogu dohvatiti) tog nesumnjivog znaka luksuza i nadolazećih boljih vremena.

Ja nisam pokazivao nikakav interes za to čudo – sjedio sam sa svoje četiri godine života i sa jed­nim crnim psom, koji se zvao Cuni, na velikoj ka­ljevoj peći, trijebio mu buhe, a on je to strpljivo pod­nosio... Bilo mi je svejedno što su u toj opštoj ra­dosti i veselju na mene zaboravili.

I inače, u kasnijem životu, osjetio sam bezbroj puta da me sa životinjama, naročito sa psima, spaja neka tajanstvena veza, da kod njih nalazim razumi­jevanje kakvo nikad nisam nalazio kod ljudi.

Jedan moj prijatelj je imao kuću na Sedreniku i jednom prilikom me je pozvao na dernek. Okre­tao se janjac na ražnju, u potoku se hladilo pivo, društvo je bilo veliko i šaroliko i, prema scenariju tog mog prijatelja, sve je bilo dobro da bolje biti ne može.

Ali, taj moj prijatelj je imao ogromnog šarplaninca koji je bio vezan u dvorištu iza kuće i ja sam pošao da mu odnesem kosti, a on me je upozorio da se ne igram glavom i da mu se ne približavam, jer skače za grlo svakom ko mu priđe, osim djedu koji mu jedini smije prinijeti hranu.

Pas je bio vezan za dugačak lanac koji mu je omogućavao da se kreće po cijelom dvorištu, ali van nije mogao. Tako je vezan dok je još bio štene i ta­ko je proveo cijeli život, i sve što se dešavalo van dometa njegovog lanca bilo mu je nepoznato, ali je zato bio neprikosnoveni gospodar onoga što je bilo unutar toga (nametnutog mu) kruga.

Približio sam mu se na sigurnu udaljenost, a pas se zaletio prema meni, zategnuvši lanac do kidanja. Iz grla mu je dopiralo muklo režanje, dlake na leđi­ma su mu se nakostriješile, a oči su mu bile zle i za­krvavljene.

Moj prijatelj se nasmijao i povukao me nazad:
“Šta sam ti rekao? Džabe se trudiš – taj, kad vidi čovjeka, na pameti mu je samo da ga prekolje. A i ja bih bio takav da su me cijelog života držali vezanog…”   

Pitao sam prijateljevog djeda kako se pas zo­ve, a on me je pogledao kao da sam načisto poludio:
    

“Nije insan da se zove!”, odgovorio mi je.

Spuštala se noć, ponestalo je piva, pa je društvo prešlo na rakiju i počelo se sa pjevanjem pjesama koje se smatraju prigodnim za takvu vrstu derneka:   

“Kad ja pođoh na Bembašu...”
“Sejdefu majka buđaše...”
 “Ašik, Ajša, javaša, konja jaše ko ima ...”
 – a meni nije bilo do pjesme. Na pameti mi je bio onaj bezimeni pas na lancu.

Zašao sam iza kuće i počeo ga tiho dozivati:
“Cuko, cuko...”, što je bilo potpuno neprilično s obzirom na njegovu veličinu.
    

Pas je izašao iz kućice, režeći prijeteće pošao pre­ma meni, onoliko koliko mu je to lanac dopuštao, vi­dio sam kako mu opake oči blistaju u mraku, ali ja sam mu i dalje prilazio mrmljajući neke umirujuće riječi...
    

Primijetio sam kako mu se onaj divlji plamen gasi u očima, nastavio sam da mu se i dalje približa­vam, a pas je gledao čas u moju ispruženu ruku, čas u moje lice, tražeći na njemu neku zlu namjeru...
    

Onda je sklonio pogled s mog lica, okrenuo se nekoliko puta oko sebe, zbunjeno, kao da ni njemu samom nije jasno šta se to s njim događa, a onda je zamahao repom...
    

Već u slijedećem trenutku, kad sam mu prošao rukom kroz gusto krzno na leđima, on se svalio na zemlju i digao sve četiri u vazduh...
    

Normalno je da moji domaćini nisu vjerovali svo­jim očima, kad sam ih pozvao i kad su ugledali taj prizor.
    

Moj prijatelj je samo odmahnuo rukom i rekao:
“Svašta sam vidio u životu, ali ovo...?”

Njegov djed se ljutito okrenuo i progunđao:

“Šteta. Bio je to dobar pas.”
    
Jedan pas je, takođe, bio krivac što sam se upoznao sa svojom bivšom ženom. Jedan vitak, sja­jan doberman, prav kao strijela.
    

Prvo sam primijetio njega, a na djevojku koja ga je vodila na uzici nisam ni obraćao pažnju. Kad smo se jednog dana mimoilazili u parku, pošao sam rukom da ga pomilujem, a djevojka je na taj moj pokret preplašeno trgnula uzicu i povukla psa.
    

Odmjerila me je od glave do pete i podrugljivo upitala:
    

“Je li ti baš toliko stalo da ostaneš bez prstiju?”, a ja sam tad vidio da ima najplavlje oči koje sam ikad vidio u životu...   

Ponovo sam pošao da pomilujem psa, a ona ga ovaj put nije povukla... Pas je dopustio da ga po­češem iza ušiju.
Tad je na meni bio red da se podrugnem:
“Je li on uvijek ovako opasan ili je ovo danas nešto izuzetno?”
Tako je počelo.
    

Poslije godinu dana zabavljanja i dvije godine braka, poslije mnogih krupnih i teških riječi, među­sobnog optuživanja, laganja, obostranog nevjerstva i nevjerovanja, ljubomore, razbijenih tanjira i kristal­nih servisa (dobivenih kao svadbeni poklon), scena koje su komšijama služile kao nepresušni materijal za ogovaranje, uhođenja, otvaranja pisama, anonim­nih telefonskih poziva, dakle svega onoga što jedan brak može da učini paklom, to se prekinulo i mi smo se razveli, na olakšanje i moje i njeno, a naročito na olakšanje njene porodice, a ja sam jedino mogao da konstatujem da me je od cijele familije najviše, ako ne i jedino, volio doberman Lari.

Prošle su godine od toga; rijetko sam se viđao sa svojom bivšom ženom, ali nije bilo ni dana da ni­sam pomislio na nju, da nisam po hiljaditi put ana­lizirao svaki svoj postupak prema njoj, svaku riječ, uviđao sve svoje greške, pronalazio opravdanja za neke njene postupke koji su graničili sa zdravom pa­meću, pravio bezbrojne kombinacije u glavi: “šta bi bilo da nije bilo”, čekao da mi se ona javi, da sve krene opet, od jednog drugog, novog početka...

U zadnje vrijeme, naši susreti su postali češći, a moja suluda nada da bi sve moglo, najzad, biti dobro je rasla. Činilo mi se da sam se podmladio, svaki sus­ret s njom mi je sada pričinjavao više radosti nego onda kad sam bio zaljubljen u nju, njena majka više nije spuštala slušalicu kada bi prepoznala moj glas na telefonu...

Poslije pet godina sam ponovo stupio u kuću ko­ja nikad nije postala moj dom. U ruci sam nosio ve­liki buket ruža, a vrata mi je otvorila njena majka i, na moje zaprepašćenje, zagrlila me i poljubila...

Ona je bila u kupatilu, a iz njene sobe je istrčao Lari, doberman, pošao prema meni, a onda naglo zastao, oborio uši i zavukao se pod krevet cvileći up­lašeno...

Nisam ni sačekao da se ona pojavi iz kupatila, ispustio sam buket, okrenuo se i strčao niz stepenice.

Za mene više nije bilo nikakvih šansi, nešto je strunulo u meni, neki mrak se nakupio između mo­jih vjeđa, ja više nisam bio onaj isti čovjek, promi­jenio sam se, a da to nisam ni primijetio, ali pas je to osjetio u jednom jedinom trenutku.

Sad hodam ulicom, sâm, kao što sam bio i jed­nog davnog dana na peći, kao što sam bio jedne pro­ljetne večeri na Sedreniku, ali sada mi se i psi luta­lice sklanjaju s puta...

Mirza Fehimović

DARIO JE PRIČAO IZ MERAKA

 

Bilo bi licemjerno reći da sam cijenio prozu Darija Džamonje.

Dok zapisujem prethodnu rečenicu, osjećam da sâm sebi nisam drag, osjećam - tako se ne piše o dragom čovjeku, o pokojniku. Ali ne mogu ništa drugo da kažem, bar za početak, a nekako valja početi.

Nisam cijenio tu prozu. Nisam.

Dok zapisujem prethodne dvije rečenice, osjećam kako sam ljut na Darija, i kako u tim rečenicama ima vidne ljutnje, koja se može učiniti zazorna kad govoriš o bilo kome, kamoli o pokojniku.

Uvijek sam mislio o Dariju kao o darovitom čovjeku koji se nikad nije potrudio da svoj dar i razvije. I zbog toga sam bio ljut na Darija, i vjerovatno zbog toga, ta ljutnja već gleda sa ove stranice pravo u oči.

Dario Džamonja je bio pisac kojeg, da se izrazim paradoksom - kako bi učeni ljudi rekli, nije zanimao posao koji je sam izabrao. Rad je, već i grafički, kao anagram, suprotnost daru, a po Dariju Džamonji, pisanje je nemilosrdna, lična, a spontana ispovijest,  prva verzija priče uvijek je i posljednja, a poetika ono što se piscu dešava u njegovom životu. Iskrenost je, po Dariju, dovoljna da se prekorači prag književnosti, sve drugo je laž.

Kažem, bilo bi licemjerno reći da sam njegove priče cijenio, a znaš da i sâm, ne tek iz puke pristojnosti, ili po konvenciji  - bar u ovom slučaju puka pristojnost i konvencija su daleko od mene koliko to mogu biti -  o čovjeku kojeg je grad izgubio, hoćeš da kažeš ono što ti se čini da zaista treba reći, dakle ono najbolje.

U ovakvim prilikama, čim upališ kompjuter, čini se, opkolili su te potpuno sentimentalnost i patetika, i to kao nevidljivo minsko polje, nagazne mine koje vrebaju prvi pogrešan korak, pa da ti se rasprsnu u lice. Zato mislim, najbolje je ono što držiš istinom, pa makar ona i nije nalik na posthumni hvalospjev.

I mada književni kritičar nisam - o Dariovim pričama nisam pisao ni za njegovog života, pa ne mislim da sam pozvan da o njima pišem ni sad – znam da se o njima moram, i sad i odmah, izjasniti, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što su one za Darija Džamonju bile itekako važne. I zato baš s mukom tek mogu da progutam početak ovog kratkog zapisa, s tolikom mukom da sam poželio samo da nekako počnem bez pravog početka.

Uprkos svemu što maločas rekoh, itekako je tačno da mi je uvijek bilo drago naići na njegov članak u novinama ili priču u književnom časopisu. Sjećam se jednog od brojeva časopisa “Lica” iz 1972, gdje je Dario objavio tri odlične kratke priče, koje će navijestiti tri njegove  teme: djetinjstvo, alkohol, i predosjećanje smrti.

Drago mi je bilo kad je, za izbor koji smo pripremali i objavili u knjizi “Prljav veš” , donio i dvije nove priče, od kojih je jedna bila izvrsna.

A uvijek mi je jednako drago bilo sresti Darija.
I ovdje, još jedan paradoks, pada na um, i čini ti se da u njemu ima bar djelić te istine za kojom si krenuo: Dario Džamonja je pripadao, usmenoj, da se tako izrazim, jednako kao i pisanoj književnosti, čak i na početku, evo, još jednog stoljeća nakon pronalaska štampe! On je pričao, kako bi se u Sarajevu reklo, iz meraka. Zato je u kafani, mjestu gdje se osjećao još ponajbolje,  prepričavajući za svojim stolom neku dogodovštinu,  znao da za slušaoce pridobije i obližnje stolove… 

Dario je, dakle, pričao iz meraka.
A do svog meraka je držao iznad svega. Bili smo tad školski drugovi u nekom od razreda osnovne škole “Veselin Masleša”, kad je jednoj od naših nastavnica, koja nas je podsjetila da, osim učenja, nemamo drugih obaveza, odgovorio prosto – “Nemam drugih obaveza, ali imam svoje merake.”

Jedan od tih ranih meraka bio je da piše domaću zadaću uz veliku šolju crne kafe, sa za uho zadjenutom, cigaretom bez filtera. Da trinaesti rođendan proslavi uz flašu Fruškogorskog bisera. Da provede čitav dan u krevetu, uz Hemingvejeve priče, tobože smećući s uma da bi trebao biti na nastavi…

Taj merak nije ostajao tek merak, nego je postajao sve više, kako su godine odmicale, potvrđivanje svoje volje u svemu uprkos svemu. Čovjek bez svoje volje nije živ, rekao bi jedan ruski pisac, a kod Darija je te volje bilo napretek, da bi se, na koncu,  kobno preobrazila u izazivanje sudbine po svaku cijenu.

A kako ja to pamtim tog čovjeka?
Kao školskog druga koji mi je, kao bolesniku koji je godinicu dana proveo u krevetu, došao u posjetu. Kao školskog druga koji je, čim mu je poštar donio tek objavljeni “Bijeli album” Bitlsa, poklon Daroeve majke koja je tad već živjela u Holandiji, svratio do mene da mi taj album i pokaže, prije nego što ćemo, tog popodneva, otići na prvi školski čas.

Preporučili bismo jedan drugom knjige, koje smo u isto vrijeme čitali, on meni, sjećam se, “Mladog Lonigana” američkom pisca Džejmsa Tomasa Farela, ja njemu “O miševima i ljudima” Džona Štajnbeka…

Pamtim ga, dakle, najviše kao dječaka. Zato i nemam pravo da kažem - Dario Džamonja je bio ters čovjek. Ters čovjek, kako bi ljudi u Sarajevu rekli, i živio je iz inata. I još nešto, još važnije -

Dario Džamonja je bio veoma živ.

Dario Džamonja, po nacionalnosti, kako bi on rekao, Dario, a po vjeroispovijesti Džamonja, bio je veoma živ.

Prethodna rečenica je veoma istinita. Mada upotrijebljena riječ “živ”, može lako da isklizne iz značenja koje sam joj namijenio, uvjeren sam, možda naivno, da će čitalac, ili bar ljudi koji su poznavali Darija, nepogrješivo izabrati baš to značenje.

Dario Džamonja je bio veoma živ, i  ta najmagnetičnija ljudska crta činila ga je omiljenim više nego ma šta drugo.

(zurnal.info)