Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Šaputanje nagluhom
Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi. Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom. Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.
U Times Literary Supplement, Geoffrey Grigson navodi dijalog između vrlo mladog W.H. Audena i njegovog tutora na Oksfordu:
Tutor: „A što ćete vi raditi, gospodine Auden, kad završite studij?“
Auden: „Bit ću pjesnik“.
Tutor: „Onda će vam biti od koristi to što ste studirate engleski“.
Auden: „Ne razumijete. Ja ću biti veliki pjesnik“.
* * *
Slabost je temelj postojanja a gravitacija sila boga, smještena u pad, na pod. Na podu spava onaj koji je pao. Koji je umoran i beskrevetan.
Postoji taj nagon, i može početi Sartreovom Mučninom u prijevodu Tina Ujevića, ta vjera da ćeš pišući poremetiti raspored oblaka za to popodne nad rijekom, i može se dovršiti u negovoru, mucanju, slici sebi dovoljnoj na svijetu, hederlinovskom miru, funeralnoj šutnji...
Gusjenica ima tenk, ali ima ih i leptir.
Frem koji se ponavlja na sceni, (jer sve se samo ponavlja) i vidi se bolje na usporenom kadru, na srebru u celulozi u traci.
Znati odmah. "Biti spreman, to je sve".
Kada sam u Pozorištu Prijedor igrao prvu ulogu bila je 1983. godina, mjesec travanj/april - pa je tako prošla 40-ta godina od tada. Koga dolaskom u tada Amatersko pozorište zatičem?
Direktora slikara Dragana Topića, majstore scene i svjetla Nezira Crnalića i Pavla Pranića (koji će jedini poginuti na ratištu), glumice i glumce - Zlatu Kogelnik, Minku Blekić, Linu Bilbiju, Snežanu Bogićević, Dijanu Šibar, Zlatu Alagić, Miru Pranić, Marka Pavkovića, Živka Desnicu, Radenka Bilbiju, Rezaka Hukanovića, Muharema Nezirevića, Aliju Ganića, Seada Blekića, Teufika Mujića, Vukašina Vukadinovića, Zoricu Jojić, Nedina Rakovića, Zdenka Halupu, Damira Beljana...
inspicijenta Reufa Beširevića, suflericu Ljubicu Tarandek.
Iste godine u kuću će doći Želimir Rivić, Almir Sinanagić, Miroslav Džaković, Rade Stupar, Aida Tabaković, Tatjana Timarac, Lazar Marčetić, Vladimir Stanojević, Drenka Klincov, Ljiljana Banović...
Počet će priča koja će sama htjeti da postane strašna.
Jer slabost je kost postojanja.
Skoro pa nikoga od tih ljudi više nema u Pozorištu Prijedor. Jedni su umrli, davno ili skoro, drugi su dugo već u mirovini, jedni su odselili, drugi protjerani, neki ubijeni, neki poginuli na ratištu.
Moje sjenke...moj ponoćni blues, pogrebne svečanosti jednog doba, nadahnuće i vjera u kazališnost ovoga svijeta.
* * *
FUNERAL BLUES, W. H. Auden
Telefone isključite, nek’ svaki časovnik stane,
Dajte psu sočnu kost, jer ne sme ni da lane,
Utišajte sve klavire, i uz bubanj prigušeni
Sad iznesite kovčeg, neka uđu ožalošćeni.
Neka nad našim glavama žalobno kruži avion,
I neka po nebu ispisuje poruku “Mrtav je on”,
Vratove bele golubicâ crni flor neka ogrne,
Saobraćajac neka navuče rukavice pamučne crne.
On je bio moj sever, moj jug, istok i zapad,
Moja Nedelja kad se odmaram i moja nedelja radna,
Moje podne, moja ponoć, moj govor, moja pesma;
Moja zabluda beše da ljubav biće večna.
Više ne želim zvezde, njihov sjaj neka sad trne,
Najurite i Mesec, i rasparčajte Sunce.
Raskrčite sve šume, okean neka se izlije,
U onome što dolazi nikakvog dobra nije.
(preveo Damir Malešev)
* * *
Glumac Radenko Bilbija odigrao je starca Čibutikina u Čehovljevim TRI SESTRE, 2014. u režiji Marka Misirače, i umro. Pokopan je pod smokvu, na gradskome groblju. U porodičnu grobnicu svoje bake i djeda. Na mjesto gdje su polovicom prošloga stoljeća pokopana mladoumrla djeca bake i djeda, ujkice i tetke od po jednu ili dvije godine.
Zemljište mrtve djece. Tri sestre.
Kad su Radenka ukopavali ništa nisu našli.
Ni koščica dječurlije, sve razgrađeno i mirisno, s tunelčićima i korjenom doboko ispod smokve.
U Moskvu, u Moskvu, gusjenice vuče leptir.
* * *
Tako je i Šejka tvrdio da se ništa može naslikati, ako gomilaš i gomilaš i gomilaš stvari.
Onaj Šejka što je ljubio Čudinu Mariju.
Onaj Leon Leš, što je na podu spavao.
Jer slabost je konac tišine koja se dovrši u glini, između tolikih utroba oko sebe.
* * *
Nama je tijelo malog samo doplivalo. Mogli smo ga gurnuti od nas niz Unu, ali, eto, s dvije čaklje smo ga izvukli.
Dječarac, 21 godina, piše sve u vojnoj iskaznici u desnom džepu, sve uredno – fotografija, ime, prezime, grad, brojevi, puno brojeva, adresa.
Radenko i ja ga izvukli na obalu. Izrešetan par dana prije u okršaju kod N., licem u vodi, oznake, sat...
"Šta ćemo, jebote?", gledamo se.
Javimo gore.
Da se sačeka, vele.
Onda su poslali “izolante”, neke – zarobljenike, da ubace tijelo na zapregu i odvezu do seoskoga groblja u D. gdje ima i pravoslavni i katolički dio, uz šumu.
Jedan od zarobljenika se tiho molio, dok su malog polagali u nabrzinu iskopan, plitak grobić.
Kasnije, dvadesetak godina kasnije, nalazim ga praznog, taj grob, to mjesto.
"Razmijenili ga za trojicu naših momaka iz sela," veli mi M. u kavani “Razgovori ispod sača”, nedaleko od rijeke, koja na tome mjestu savladava lijevu okuku i miriše na mokro drvo, udara u adu... tako da je tijelo maloga vrlo lako moglo i proplutati kraj Radenka i mene na straži.
* * *
Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi. Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom.
Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.
Ali nabrajanje je lijepa riječ, treba je ostaviti odmornu.
(zurnal.info)
