SJEĆANJE NA MARKALE: Šta sam činio između 12.10 i 12.20, 5. februara 1994.?

U trenutku kada je granata prvi put pala na sarajevsku pijacu i tamo ubila šezdeset i osam ljudi, ja sam sa ocem na situ štampao vizit-karte za građevinskog preduzimača. Tražio je dvjesto komada, u dvije boje, sa crtežom kamiona iz Corelovog cliparta u lijevom uglu. Platio je unaprijed.

Znam to jer sam detaljno rekonstruisao sve što sam činio u tih deset minuta, između 12.10 i 12.20, dana 5. februara godine 1994., u trenucima dok je čelik sa brda letio ka gradu, rasprskavo se i kidao meso. Kada sam čuo vijest, kroz glavu mi je brzinom šrapnela proletjelo: koliko si puta prošao tuda? Koliko puta, idući iz Prve gimnazije u Piccadilly, na irsku kafu? Koliko puta, šetajući od Čaršije ka Sarajki, baš tuda, jer bi tako stigao do Vječne vatre, koju bi uvijek pogledao i nikada zastao kraj nje, potom prešao ulicu i u prolazu pogledao sebe u izlogu slastičarne Oloman, u koju nikada nisi svratio iako si imao namjeru, iako je mama tvrdila da prave najbolje žito sa šlagom, nisi, jer si oduvijek pronalazio nemjerljivo zadovoljstvo u odlaganju, zbog čega danas ne znaš da li je žito u Olomanu zaista bilo tako dobro, a sve tvoje knjige imaju otvoren kraj?

Nije bilo odlaganja na Markalama.

Ne za Senada Arnautovića, Ibrahima Babića, Mehmeda Baručiju, Ćamila Begića, Emira Begovića, ništa više nije moglo biti odloženo za Vahidu Bešić, Gordanu Bogdanović, Vaskrsija Bojinovića, Muhameda Borovinu, Faruka Brkanića, Sakiba Bulbula, Jelenu Čavriz, sva su odlaganja tada zauvijek odložena za Almasu Čehajić, Zlatka Čosića, Aliju Čukojevića, Vericu Ćilimdžić, Smilju Delić, Ifeta Drugovca, Dževada Durma i Fatimu Durmo, nikakvog otvorenog kraja više nije bilo, tamo gdje je granata tijela otvorila kao narove, tijela Kemala Džeba, Ismeta Fazlića, Vejsila Ferhatbegovića, Dževdeta Fetahovića, Muhameda Fetahovića, Ahmeda Foče, Majde Ganović, Isme Gibović, Raseme Hasanović, Alije Hurka, Mirsade Ibrulj, Mustafe Imanića, kraj je značio kraj tamo gdje je krv tekla iz tijela iz kojih je život već istekao, curila kao sok iz ploda otpalog sa grane, ploda nara, koji Englezi zovu pomegranate, u igri riječi koje se mogao dosjetiti engleski komandant UNPROFOR-a, Michael Rose, dok je ispitivao putanju granate koja je usmrtila Rasemu Jažić, Raziju Junuzović, Hasiju Karavdić, Mladena Klačara, Mariju Knežević, Selmu Kovač, lbra Krajčina, Sejda Kunića, Joza Kvesića, Numa Lakača, Ružu Malović, Jadranku Minić, Safera Musića, Nuru Odžak, Mejru Orman, Hajriju Oručević, Seida Prozorca, Smaja Rahića, Igora Rehara, Rizva Sabita, sve te ljude čije je mjesto pogibije na mapama grada dugo posmatrao engleski komandant, čije se prezime na našem jeziku kaže ruža, posmatrao mape i na njima crtao moguće putanje granate, vukao linije od Markala do mjesta na kojem je neko, čije je ime ostalo nepoznato, povukao minobacač, odvukavši time Zahidu Sablju, Nedžada Salihovića, Hajriju Smajić, Eminu Srnju, Džema Subašića, Šaćira Suljevića, Hasiba Šabanovića, Ahmeda Šehbajraktarevića, Bejta Škrijelja, Junuza Švrakića, Pašagu Tihića, Muniba Torlakovića, Ruždiju Trbić, Džemila Zečića, Muhameda Zubovića i Senada Žunića tamo gdje jezik ne dopire.

Komandant Rose će docnije objaviti memoare u kojima će izraziti sumnju da su granatu koja je pala na Markale ispalili Bošnjaci.

Oni koji su ratom u Bosni komandovali iz Beograda nisu ostavili mjesta sumnji, nisu oklijevali da objave nevinost svoje vojske. Na beogradskoj televiziji upriličen je ekspertski skup koji je gledalištu objasnio da srpske jedinice ne samo da nisu, nego nisu ni mogle ispaliti projektil. Za to, konačno, nisu imali ni interes. Jedini koji su imali koristi od masakra na Markalama bili su sami Bošnjaci, više puta je ponovljeno.

Milioni granata koje su tokom opsade ispalile srpske trupe pale su na Sarajevo. Kako bi jedna od njih mogla pasti na Markale? Svaka od tih granata ispaljena je sa toplim željama da dolje, u kotlini, pobije i osakati što više ljudi. Svaka od tih granata bila je Markale u pokušaju. Pa ipak, gledalište je povjerovalo ekspertima. Podmukli Bošnjaci su sami sebe gađali.

Tako je majki rekla susjeda koja je svratila na kafu. Čuj ti nju, pričala mi je u bijesu, dok su joj se ruke i usne tresle, zamisli ti to, prvi put nam je došla u kuću, došla je samo da bi me uvrijedila: nije vama lako bilo, tamo sa njima, pogledaj šta oni sami sebi rade.

Pa šta si joj rekla?, pitao sam je.

Ništa.

Kako ništa?

Ništa. Rasplakala sam se.

(iz "Odlaganje. Parezija", Buybook 2012.)

(zurnal.info)