Iz Crvenog solitera: Slikaj, pa mi pošalji

Ponovimo - tri K - klaonice, kladionice i kadionice. (Mozzart bet, Soccer bet, Meridian bet, Balkan bet, Super bet, Octagon bet, Max bet...) "Bet" kao "kuća" na hebrejskom, na  aramejskom?

Stanari novog elitnog naselja "Beograd na vodi", žale se da im voda počinje puniti garaže!? Tako je to, kaže Saška, kad zgrade na mekom tlu pored rijeke - projektiraju "sinovi pustinje" - Arapi.
Tako je i Crveni soliter na bašti, na močvarici, piše i u "Schindlerovom liftu".

Na obnovljenoj zgradi, koju gledam iz autobusa, negdje kod Brčkog, prepoznajem dom kulture, koji je neke 1993. bio prepun vojske (prva linija bila bolan, eno kod one šume, vidiš je?),
tu sam boravio prljav neko ljetno popodne, naslonjen na - eno onaj zid. Vidim ga kroz prozor autobusa.
Na domu kulture (bet), tada je bila srpska trobojnica i pravila hladovinu za dvojicu starijih vojnika, što su spavali (na podu) na šatorskom krilu, naslonjeni potiljkom na šljemove.

Iz autobusa koji je upravo stao da bi neka baka izašla, vidim - na istom domu kulture visi i sada zastava, ali ruske carske obitelji Romanov...
Čekaj - skinuli smo srpsku zastavu? Da je to ikome palo na pamet sve ove godine, bio bi strijeljan uz zid. Evo ovaj, prvi zid.
Tako 30 godina.

Suton je. U autobusu je tiho. Mislim i kako me je "uhvatilo u kičmi" od osmosatne vožnje,  da bi u Beogradu odigrali "Što na podu spavaš".
Pa kako mi je gospođa u beogradskoj apoteci ljubazno rekla da možda pokušam ležati na ravnom - "možete i na podu, na leđima".

* * *

Kao iz formule mimoze: svaka je zemlja nikoga grob.
Rusi su i Putin i Puškin. Doba je "KRONOSTALGIJE", kako je naziva genijalni bugarski suvremeni pisac Georgij Gospodinov. Manjak budućnosti otvara veliki bazen nostalgije za prošlošću. Ukratko, veli Gospodinov, vrijeme je zamijenilo prostor. (Ne više "nostos", grčki - mjesto ili zavičaj, sada je tu "kronostalgija" kao čežnja za drugim, prošlim vremenom.)
Sjećanje i kultura su imunološki sistem svakoga društva. Što je zapravo prošlo sve filtere pamćenja i kakvo filtrirano sjećanje je preostalo? Jesmo li zapravo birali sami svoje sjećanje?
"Kronos" i "nostos" u igri za moć interpretacije prošlog.
Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene restauriranim. Onaj koji bolje interpretira, bolje i brže tumači, ima moć. Tvrdi da zna kako je bilo.
Neki izokrenuti prorok, (jer ovaj nije sam i nije dolaznik iz pustinje), ovaj je u rulji i proizvodi pustinju.

Iz pozicije zida, a može i berlinskog, nema pada, ima samo mrvljenje pečene zemlje u ciglama.
Za vrijeme više od tridesetogodišnjeg postojanja, južne bivše jugoslavenske države, sada "zapadnobalkanske", nisu stvorile ništa novo, već su preživljavale samo jedući to što je preostalo od ubijene zajednice. Sada se više nema što jesti, ostalo su siromašeni i gladni ljudi. Čiji potomci zgađeno bježe.
Masovno. Kao razglednice.
Ukratko, vrijeme je prožvakalo prostor.

* * *

Autobus iz Beograda. Prazan kao hodnici banje za stare osobe. Starački domovi (bet) niču kao nekad domovi kulture.
Velika, odnedavno pokojna Dubravka Ugrešić, pominje "sophophobiju", odnosno strah od znanja i učenja, koji je ozbiljan temelj svekolikog antiintelektualizma, svakog osrednjavanja društva ili uranilovke. Strah. Resurs koji je nepotrošiv. Koliko god više ne željeli da se nečega sjećamo, to nesjećano dulje čeka svoju strpljivu sjećanost.
Strah se raznese kao maslačkov polen, a traje dugo, kao zubi u zemlji.

Autobus poklonjen iz Japana, i zastava nepoznate dinastije, koju su boljševici  smaknuli.

Pečena zemlja-cigla u zidu spepelit će se.
Prostor će se vratiti na vrijeme.
Bit će: može i na podu sklupčan.

* * *

Barthes je pominjao tri vrste čitanja -
ono koje se dovršava u užitku što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i poništava svakovrsnu čekaonicu, i ono koje zaziva želju za pisanjem.
Erotično, lovačko i inicijacijsko, nazvao ih.

No, mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica.
Umjetna inteligencija kaže - ruža je cvijet.

Kad sam od Radenka za vrijeme rata kupio pištolj, kazao sam mu - "čuješ, sramota je za pjesnika nemati pištolj - za sebe".
Preostati kao svoj neroditelj, siroče zaraslosti svojega komada zemlje.
Raslo se, poraslo, zaraslo se. Lovačko se probiljojedi.

Svakoj gravuri, slijedi gravuravanje među rođenim crtama. Oči u tekstu napuštaju kopove, kao aritmija topljenja pahulje - nama nečujno cvrčanje pred nestanuće.
I više se ne čita. Melankolični diktando se zamorio. Više se i ne piše. Olovke presušuju   tinta im se hladi, kao krv u suhoj jetri.

I tom je pištolju puno samlje, otkad je razjapljen u nepucanost iz sebe.

Prostor će pojesti vrijeme. Ovdje nema vremena, prostor uporno živi sto godina rikverca. I dobro svima.
Kad bi znali oni momci što izginuše pod trobojkom na tom ratištu, mahom iz "Dorasa", da su sad bitnije nepostojeće dinastijske zastave davnomrtvih carstava od one pod kojom su ginuli, otresli bi zemlju sa sebe.
I skinuli bi.
Ciglu pečenu, oko nogu.

* * *

U osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", u Beogradu, 14-godišnji dječak očevim pištoljem napravio je isplanirani masakr u školi - ubivši 8 drugara i školskog čuvara, teško ranivši učiteljicu istorije (!!?)
Mirno je pozvao policiju. Regija, "Europa je u šoku".
Na Instagramu, na stranici toj i toj, učenici su postavili snimak hapšenja dječaka-masovnog ubojice, napravljen s prozora učionice na katu.

Čuje se snimljen glas djevojčice koja kaže - "Slikaj, pa mi pošalji". U pozadini, drugi klinac ponavlja  -  "Ubijte ga, ubijte ga"...(!?!)