Zapis o Leonardu Cohenu: Smrt je obavila sjajnu berbu ove godine

Ne znam kako započeti ovaj tekst osim iskrenim priznanjem da nisam u stanju ovoj smrti pristupiti s uvjerenošću pravog proletera iz tvornice slova. Misli su mi zrbkane. Večeras nisam čovjek uvjeren u bilo što. Iako, u pisanju slijedim samo jedan zakon. Pokušavam pisati nešto što bi volio čitati čovjek poput mene. Zakon je u jednoj svojoj pjesmi zapisao Učitelj, jedini svećenik koji me istinski učio kako biti religiozan. A Boga se, stara je to istina, sjetimo jedino u nevolji. Tako i kada netko umre mi želimo da svevišnji postoji. Toliko posvećenosti onih istinski posvećenih ljudi mora nekako nastaviti živjeti. Ne samo u srcima onih koji ostaju iza. Posvećenost mora dobiti jedinu nagradu koja ima stvanru vrijednost za svakog čovjeka – vječnost. Vječnost je danas kao nagradu za životno djelo dobio moj učitelj religije Leonard Cohen.

Naša religija nije zvanična. Nema je u knjigama niti u ustavu. Ne postoje crkve na trgovima gradova niti u središtima sela u kojima se ova religija uči. Ona se uči u hladnim djevojačkim sobama onako kako se religija i treba učiti ako je želimo učiniti dostojanstvenom – u samoći. Ona se uči u zadimljenim dječačkim sobama, u kafanama. Sati uvijek moraju biti oni koje nazivamo sitnim. Srce mora biti slomljeno. Srce mora biti otvoreno. Srce mora biti. Srce je istraživač koji teži Bogu.

Ali vrijeme prolazi. Dječaci i djevojčice prezru vlastite snove. Bivši odlikaši udaraju pečate na dokumente u palačama sustava koji nema vremena za naše lomove. A stare ljubavi katkad dođu u posjet. Ravno iz tišine u koje smo ih pokopali. Zaboravili smo im reći hvala. Ljubav se uči. Najteži je to zanat na svijetu. Tomu me je Učitelj svojim životom učio. Vjera je uvijek na iskušenju. Bog se, dakle, također uči. Razni su putovi do njega. Trnoviti. Baš kao i putovi do ljubavi. Putovi do slobode. Dogme ne smije biti. Sumnjom i grijehom vjerujemo. Pravim vjernikom plemenitog Boga, ljubavi i slobode postajemo tako što ne odustajemo od potrage.

To je nam je pokazao život Učitelja. Svaka je njegova riječ bila tako postavljena da nam se učini da je obučena u odijelo koje joj pristaje kao saliveno, toliko gospodstveno. I tako njegove beskrajno zgodne, u odijela obučene riječi kažu da učenje ne smije prestati. Jer umremo u onom trenutku kada pomislimo da smo shvatili kako stvari stoje.

Ne trebaju nam, na ovom mjestu sitne i ništavne počasti, činjenice, informacije, trivije. Ne trebaju nam citati. Treba nam možda malo tišine iz koje smo stigli i u koju ćemo jednom ponovno otići. Smrt počinje rođenjem. A kraj ne postoji. Ne želim plakati. Svijetu treba vratiti dostojanstvo. Svakoj ljudskoj ideji treba vratiti dostojanstvo. Bog, ljubav i sloboda svakog dana trebaju novo značenje kako bi opstali.
Ne treba juriti za informacijama. To nije učenje.

Smrt je stvarno obavila sjajnu berbu ove godine. Zato me užasava pomisao da je ovo neka nova nulta godina. Godine iz koje izrasta neki novi svijet. Svijet novog kaosa i nove izgubljenosti.

Sve ova zbrka koju ste čitali nastala je samo kako bih ja odbio priznati da je Leonard Cohen umro.

(zurnal.info)