SOLIDARNOST BIVŠE JUGOSLAVIJE: Trijumf koji pomaže da ne potoneš

Poplava je stigla kao lopov u noći, baš kao Crvena Smrt u Edgar Alan Poovoj priči. Udarila je snažno, kao da nema druge namjere nego da „nad svime uspostavi neograničenu vlast“. U ovom trenutku, poplavljena teritorija bivše Jugoslavije veća je od države Izrael, Kuvajta ili članice EU, Slovenije. U Bosni je poplavljena površina veličine Crne Gore. Ugroženi su životi milion ljudi.

VLADAVINA VODE

Voda je proglasila vladavinu nad Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i manjim dijelom Hrvatske. Mapa poplavljenih područja budi loše uspomene: podsjeća na ratne mape tri centralna aktera jugoslovenskih sukoba devedesetih. Nevolja nikada ne stiže sama, kaže se u Bosni. Što je izmaklo ratnim plamenovima, sada je ponijela voda. Televizijski snimak iz Bosne prikazuje čovjeka koji, sjedeći u malom čamcu, u tišini posmatra kako tone njegova nova kuća, koju je izgradio na temeljima one srušene u ratu.

Desetine mrtvih. Apokaliptični pejzaži, kao scene koje nisu ušle u finalnu verziju „Noe“ Darena Aronofskog.

Ako nešto budi nadu, onda je to solidarnost ljudi iz bivše Jugoslavije, ona za koju smo mislili da smo je zauvijek izgubili.

Vlada Crne Gore je, recimo, u petak ponudila „svu moguću pomoć“ ugroženim područjima. Pomoć podrazumijeva jeftinu struju za Srbiju i angažovanje crnogorskih vojnih i policijskih spasilačkih timova, ronioce, medicinske ekipe i stotine dobrovoljaca. Mnoge crnogorske firme, uključujući i banke, poslale su novac u Srbiju i Bosnu. Prije dvije decenije, „dobrovoljci“ iz Crne Gore odlazili su u Bosnu da bombarduju Sarajevo, a crnogorske oružane snage ratovale su sa bosanskim na Hercegovačkom ratištu.

I Makedonija je pružila obje ruke susjedima. Čak je i kosovski ministar Agim Čeku saopštio da je njegova vlada spremna da pruži pomoć u spašavanju života, bez obzira na relacije među državama i to što Bosna i Hercegovina i Srbija nisu priznale Kosovo.

Neophodnu dozu balkanskog ludila čitavoj priči obezbijedila je Srpska pravoslavna crkva. Njen glavaš u Crnoj Gori, Amfilohije, procijenio je da kako je vrijeme velike prirodne katastrofe savršen trenutak za napad na LGBT populaciju. On je objasnio kako je Bog poslao poplave kao kaznu za Conchitu Wurst, Eurosong i predstojeće Gay Pride-ove u Podgorici i Beogradu.

U Titovoj Jugoslaviji, visok stepen solidarnosti bio je politički prioritet, shodno državnoj ideologiji baziranoj na sloganu Louis Blanca, koji je prihvatio Marx: “Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”. Crnu Goru je 1979. pogodio razoran zemljotres. Tokom sljedeće decenije, Crna Gora je primila između 4 i 5 milijardi dolara pomoći od ostalih jugoslovenskih republika.

BAJKA I DRUGI ŽANROVI

Jugoslovenska bajka funkcionisala je 45 godina, a onda skliznula u drugi žanr – na kraju priče zvijer nacionalizma je pojela solidarnost.

Ratovi su proprtili put za naš jaranski kapitalizam i prateću mu ideologiju socijalnog darvinizma: oni kojima je pomoć potrebna tretirani su kao društveni paraziti i prepreka na putu „dinamičnog razvoja“ naših balkanskih država.

Sada je katastrofa u bivšoj Jugoslaviji ponovo u svim vijestima. Ali ovoga puta, umjesto da se ubijamo, mi pomažemo jedni drugima.

Građani bivše Jugoslavije nisu imali mnogo razloga za veselje u prethodnih četvrt vijeka. Pa ipak, činjenica da smo, uprkos ratnom krvoproliću i mirnodopskom divljem kapitalizmu uspjeli očuvati sposobost za solidarnost, jedan je od onih malih trijumfa koji ti pomažu da nastaviš plivati onda kada se čini da je sve izgubljeno, da toneš.

(tekst je objavljen u Guardianu, prevod je autorov, obrada teksta redakcijska)

(zurnal.info)