STRAH I PREZIR U MOSTARU: Hunter S. Tomaš na koncertu M.P. Thompsona

Ima u romanu Vlade Bulića “Putovanje u srce hrvatskog sna” jedna sjajna priča. Doduše,  ima više sjajnih priča, ali ova mi je nekako ostala posebno urezana u pamćenje. Na neki način to je centralna priča romana, po njoj je knjiga i dobila naziv.

VAŠA CRNA ZVIJEZDA VODILJA

Elem, jedne divne splitske noći dva prijatelja sjednu u automobil i odluče, uz cugu i džointe, otputovati ravno u srce hrvatskog sna. Najteže od svega je pronaći navigaciju koja će vas usmjeriti ka takvoj domoljubnoj destinaciji. No, ako ste, kojim slučajem, Hrvat, to uopće nije problem. Vaš pouzdani GPS, zvijezda vodilja, onaj koji će vas nepogrješivo navigavati direktno u srce hrvatskog sna nema biti tko drugi do Marko Perković Thompson.

I, tako, sjednu pripovijedač i njegov prijatelj u automobil, srolaju džoint, potegnu po guc jegera i odluče voziti cestom koja vodi u Dalmatinsku zagoru prateći upute iz Thompsonove pjesme “Iza devet sela”. Vozili su kroz devet sela, skrenuli, a kud nego desno, kod velike stijene i završili, a gdje drugo, u nekoj vukojebini ispred kuće na čijoj su dvorišnoj ogradi sjedile neke djevojke, gorske vile, dakako.

Sve je, dakle, bilo kao u pjesmi MPT - a, zna čovjek o čemu pjeva. U kući je treštala glazba, vikend je, jebiga, fešta se. Ušavši u kuću naša dva junaka imala su što vidjeti. U srcu hrvatskog sna golobradi muškići razodjeveni do pasa, pijani, oznojeni i zagrljeni, horski su pratili kreštanje Marka Perkovića, koje je dopiralo s audio uređaja.

To je to, pomisliše, u srcu hrvatskskog sna, baš kao i na koncertima domoljubnog barda, zapravo se održava krkanski homoerotski bal, dok gorske vile ispred kuće čekaju da cijela frtutma završi. Ima takvih homoerotskih prizora gdje god kroče pijane balkanske muškarčine; na stadionima, u svadbenim salonima i ostalim plemenskim okupljalištima.

Kad sam krenuo prema onom što se nekad zvalo stadion Pod Bijelim brijegom, a danas se, ovisno o prigodi, zove nekad tako, a nekad stadion HŠK Zrinjski, nisam očekivao ništa drugo do prizor kakav su dvojica omamljenih prijatelja zatekla u nekoj zagorskoj pripizdini. Uostalom, nisu li hrvatski i hercegbosanski san jedno te isto? Put me, doduše, nije vodio kroz devet sela, nego preko Titovog mosta i pored Partizanskog groblja, ali tamo gdje me čeka MPT, tamo je valjda taj san.

PIKNIK S GORSKIM VILAMA

Na koncert održan na stadionu HŠK Zrinjski nisam stigao na početku tako da sam propustio horsko “Za dom, spremni!”, koje je zazivalo Marka Perkovića da izađe na binu. A bilo ga je, rekoše mi pouzdani svjedoci, koji su silom posla sinoć bili na stadionu.

Iza velike betonske stijene istočne tribine, skrenuli smo desno gdje nas je čekao MPT i, na moje zaprepaštenje, mnoštvo mladih gorskih vila pomiješanih sa pivopijućim muškarčićima. Valjda su odlučile stati u kraj muškim izljevima ljubavi, što li?  

No, stvar koja me najviše zaprepastila jeste prosjek godina prisutne publike, po mojoj procjeni barjacima su mahali i s Thompsonom horski pjevali omladinci od nekih 16 do 25 godina. Jednim dijelom cijeli je događaj podsjećao i na nekakav masovni obiteljski piknik obzirom je broj roditelja s malom djecom u naručju i kolicima bio prilično velik. Broj zrelih ljudskih jedinki, izuzevši gorepomenute roditelje bio je zanemarljiv. Dolazi nam, izgleda, nova generacija koja ima smijeniti ove umorne i razočarane.

KROTKI NACIONALNI PROROK

Čudo je što od čovjeka učini petogodišnja uljudba. Thompson je djelovao krotko, onako kako zvuči u intervjuima proteklih par godina. Glumata, naravno, Marko Perković nekakvog neshvaćenog nacionalnog proroka. Ne znam je li do mene, ali ja, da prostite, kurca nisam razumio od onoga što bi ponekad izgovorio sa bine. Bio sam, doduše, udaljen nekih par sto metara bočno od bine pa je to možebitni razlog, a, možda, naprosto, MPT i ja ne govorimo isti jezik. 

No, ako nisam razumio Perkovića Marka, razumio sam njegov prateći hor, sastavljen od 12ak tisuća raspamećenih klinaca. Tu i tamo se pozivalo u boj, a u jednom trenutku uslijedilo je skandiranje: Vukovar, Vukovar! Zbog čega hrvatska mladež u sred Mostara zaziva Vukovar nije mi baš bistro, osim činjenice da je Vukovar hrvatski simbol ratnog stradanja. No, zato sam siguran u to da to čine jer nisu baš skloni razmišljanju i povezivanju stvari. Jeste li vi spremni u tome prepoznati barem trunku ozbiljnog licemjerja? Ja jesam.

Nećete vjerovati, ali ja nisam vidio ljude s ustaškim znakovljem. Drugi jesu, nemam razloga da im ne vjerujem jer su to i fotografirali. A nisam vidio ni prijetnje da će se opet gusta magla spustiti. Kako rekoh, čudo je što uradi petogodišnja uljudba.

Imam doduše informacije da su prije koncerta viđene neke ljudolike prilike s ustaškim kapama, ali oni ili su se izgubili u masi, ili su, vjerovatno zbog vrućine, skinuli kape s glave. Možda su ih u domoljubnom deliriju zavitlali u masu, vrag bi ga znao, tek Vaš reporter iz srca hercegbosanskog sna ničeg takvog nije vidio. Prošao je pored mene neki klipan obučen u famoznu majicu “Hajduk Jugend”, prošlo je dosta ljudi u hrvatskim dresovima, netko je imao i merch majice na Thompsona. Sve u svemu, posjetitelji Thompsonovog koncerta ovaj put su podbacili kao ustaše.

PROTIV SEBE NE MOGU

Najveći trans je nastao prigodom izvođenja pjesme “Bosna” što, da vam budem iskren, mene najviše navodi da zaključim otkuda je većina publike, neka mi oproste oni protjerani i raseljeni, šljegla pod Bijeli brijeg. Skrušeni domoljubni i bogoljubivi bard na bini, taj petparački seljački metalac, u jednom je trenutku, nakon zazivanja Vukovara od strane publike, rekao: i Vukovar i Mostar su hrvatska mjesta!

OK, činjenica je da u Mostaru žive Hrvati i da su u većini, tu nema ništa sporno, tako da Mostar možemo nazvati i hrvatskim gradom. Ali, ta me izjava, iz nekog iracionalnog razloga, neobično podsjetila na onu čuvenu izreku o srpskim grobovima. Pametnom dosta. Zlobnici poput mene u svemu traže nekakvo skriveno značenje. Što ću, protiv sebe ne mogu.

Znate, meni je jako blentava cijela ta priča oko Thompsona. Opće je poznato da je tip krajnje nesklon plaćanju poreza državi u koju se toliko zaklinje. Isto tako poznato vam je da je plaćanje poreza vjerovatno najveći čin patriotizma. Zbog čega onda jednog uvjerenog poreznog neplatišu i dalje prati glas najvećeg domoljuba nikako mi ne ide u glavu.

Imam dojam da bi ova publlika s Thompsonom i u vatru i u vodu za svoju hrvatsku grudu, ali isto tako dojma sam da bi svi odreda gledali kako da zajebu zakone iste države u koju se zaklinju.

Jurica Pavičić je to sjajno objasnio pa ću ga parafrazirati. Balkanski nacionalizmi nisu državotvorni, oni su isključivo plemenski. E, tu vam leži možda i najbolji opis ovog plemenskog brđanskometalskog skupa koji se sinoć održao pod Bijelim brijegom, ili na stadionu HŠK Zrinjski, kako vam volja.

Zapravo ovdašnje nacije još uvijek su formirane kao plemena i ne kuže baš najbolje samu ideju države. A i kako će jadni kad istu nikad kroz povijest nisu ni imali pod svojom kontrolom. Mislim, to što su neki seoski knezovi imali, uz dozvolu okupatorskih država, kontrolu nad određenim područjima današnjih balkanskih državica možete okačit mačku o rep. Ali u tome leži sav ovdašnji jad i kroz to se ogleda neposobnost da se država organizira na nekakav funkcionalan način. Naš čovjek to, naprosto, ne kuži. Zato je spreman za državu poginut, ali nije spreman istoj toj državi platit porez.

Doduše, mora se priznati da smo došli do stupnja u kojem smo pod krinkom koncerta sposobni organizirati plemenski skup. Toga što se tiče, tehničkih stvari dakle, da budem pošten, sve je bilo sjajno organizirano. Iako, koncertnog spektakla kakav sam očekivao nije bilo. Obična stadionska bina, videowall, dobra rasvjeta i razglas i to je to.

KAD VAS UHVATI USTAŠKA SJETA

To što je Thompson danas skrušeni, bogobojazni, a crkveno razvedeni, neshvaćeni prorok ne smije nikoga zavarati. To je i dalje isti onaj krezubi mladac koji zaziva gustu maglu i najavljuje dolazak  Jure i Bobana.

Jedino, odlučio je da se malo uljudi, jer je shvatio da je vrag odnio šalu i da više neće moći koncentrirati s takvim stavom, jer ljubljenu su državu preuzeli orjunaši i jugokomunisti, čak se i HDZ BiH odlučio uljuditi i ublažiti svoje političke stavove toliko da čovjek nekad ne zna sluša li Dragana Čovića ili Harisa Silajdžića.

No, sjetimo se samo preobrazbe Ive Sanadera, a onda se sjetimo gdje je taj reformirani desničarski revolucionar danas. E, pa u nekakvom linićevom gulagu za porezne neplatiše i prevarante mogao bi završiti i veliki domoljub, reformirani ustaša, koji svoje ljubi, a tuđe ne mrzi, Marko Perković. Budući vjerno prati svog idola i Thompsonova publika odlučila se maskirati tek u običnu koncertnu publiku s odjećom iz Zare, H&M – a i FIS - a umjesto ustaških uniformi. No, kako kažu, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Upravo zbog toga, relativiziranje stvari i nazivanje Perkovićevog koncerta običnim svakodnevnim koncertnim događajem krajnje je neprimjereno. Na taj način nikad se nećemo suočiti sa užasom koji je producirao ovaj naš mirnodopski užas koji svakodnevno živimo. Kako se to u narodu kaže: treba neprestno govoriti popu pop, a bobu bob.

Kad Thompson napusti ovo što se danas naziva Mostarom, a uhvati vas nekakva ustaška sjeta, uvijek možete prošetati ulicom Mile Budaka da vas ustaška želja mine i da shvatite da ste svoj na svome makar vam govore(nemoj uvrijedit će se susjedi) da je neprikladno hodati naokolo s kapom na kojoj se kočoperi klempavo u. 

GDJE JE HOMOEROTIKA

Uglavnom, koncert je podbacio po više osnova. Nisu se pjevale ustaške budnice, nije bilo ni ustaškog znakovlja, što bih ja zlobno jedva dočekao. A prema insiderskim informacijama, jer poznaju me svi konobari, podbacila je i prodaja pića. Dvije tisuće ljudi manje na koncertu Đorđa Balaševića popilo je skoro duplo više piva, vode i sokova nego očito siti i napiti poštovatelji lika i djela MPT – a.

I, da se razumijemo, vjerujem da je i na jedan i na drugi koncert došlo dosta istih ljudi, kao što je dobar dio tih klinaca, pouzdano znam, prethodnu noć bio na koncertu SARS – a i TBF – a na Kantarevcu. Sve to je, priznat ćete, zbunjujuće kao koalicija Lagumdžije i Čovića.

Dijagnoza: specifični bosanskohercegovački bipolarni poremećaj. Ili sam samo ja možda u kurcu, nekakav poremećeni  lijevi anarho radikal pa ne kužim nikako da sve to ne bi trebalo biti jedno te isto.

Par stotina metara zračne linije od Bijelog brijega u Mepass mallu održavalo se drugo veče 7. dana filma Mostar, koji se događaju pod skrivenim pokroviteljstvom HDZ – a i otvorenim pokroviteljstvom njihovih županijskih koalicijskih partnera. Na projekciji, kako mi ga opisaše, dirljivog filma Lukasa Nole “Šutiš”, prema informacijama koje imam bilo je svega 10 – ak ljudi.

Elem, da zaključujem polako. Bilo mi je beskrajno dosadno. Potpuno beskrvna, iako, dobro odsvirana glazba. Homoerotike u srcu hercegbosanskog sna bilo je manje nego u priči Vlade Bulića. Nije mi čak ni muka pripala od svega.

Ali bila je mučna tišina oko Španjolskog trga, bilo je mučno vidjeti policiju spremnu na intervenciju i gledati Mostar kako tone u još dublje nepovjerenje, nervozu  i napetost koju je tako sjajno prikazao Bobo Jelčić u filmu “Obrana i zaštita”.

Iza koncerta Marka Perkovića ostala je samo ta tiha i mučna nervoza. I pusta mostarska noć.

(zurnal.info)