SVETLANA ALEKSIJEVIČ: Opčinjenost nasilnom smrću

Uvijek završimo pišući o vlastitoj fascinaciji. Čak i kada pokušavamo pisati o nekom drugom ili nečemu što se dogodilo izvan nas, mimo nas i neovisno o nama.

Društvene mreže su sjajan filtar. Nekad imam dojam da se u virtualnom prostoru sve razodjene i razobliči bez obzira na trud koji netko uloži u kreiranje maske iza koje bi se skrio. U tom smislu zanimljive su reakcije samoprijegornih društvenomrežača na vijest da je dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost bjeloruska spisateljica Svetlana Aleksijevič. Facinantan je oprez i distanca s kojom su ljudi na društvenim mrežama objavljivali gorepomenutu vijest. Ta je distanca, taj oprez, potpuno lišen osobnih komentara na vijest, govorila o tome da čak ni najveći literarni aficiondosi nisu imali pojma o tome tko je zapravo ta žena kojoj je Nobelov komitet dodijelio najprestižniju globalnu nagradu za književnost.

KONDUKTER ZA PRIČE

Moram priznati da sam i sam tek neki dan prvi put čuo za ime i djelo Svetlane Aleksijevič. Žena je to čiji rad tek trebamo otkriti i s njim se upoznati.

Bez obzira što je, kako sam otkrio u proteklih par dana, njezino djelo većinom dokumentarna, non – fiction, dakle, literatura, netko bi ga nazvao novinarstvom, svakako kroz njega možemo otkriti autoričine fascinacije, njezina ideološka i svaka druga oprijedeljenja.

Pokušavajući sažeti njezinu fascinaciju naišao sam na tekst govora koji je Svetlana Aleksijevič održala u Beogradu 2010. godina na konferenciji posvećenoj Srebrenici. Nisam više morao sam sklapati nezgrapne konstrukcije kako bih sam sebi objasnio ovu nepoznatu ženu, ona je već na početku govora uprla prstom u ono što ju, narodski rečeno, žulja, potopila ga u izvor svoje literature objasnivši pri tome, jednom frazom, kakav je svijet u kojem imamo nesreću i zadovoljstvo živjeti. Sebe je nazvala nekom vrstom konduktera koji skuplja tuđe priče, a ono što ju nagoni na takav literarni postupak jeste opčinjenost nasilnom smrću. I, upravo, ne postoji ništa na ovom svijetu što je tako imanentno suvremenom čovjeku i suvremenoj kulturi kao što je to fascinacija nasilnom smrću.

Nije nam, naime, dovoljna svijest o vlastitoj smrtnosti. Mi smrt moramo proizvoditi. Tolika je njezina erotična prvlačnost da smo svijet u kojem živimo pretvorili u tvornicu nasilne smrti.  A dio svijeta u kojem je Svetlana Aleksijevič odrasla i u kojem živi je jedan od onih u kojem industrija nasilne smrti ima svoje ishodište i samim tim nema ništa poštenije ni ljudskije nego skupljati svjedočanstva o povijesti te tužne pornografije.

Čitajući o Svetlani Aleksijevič sjetio sam se Slavenke Drakulić. Ona bi mogla biti nekakav južnoslavenski pandan bjeloruskoj spisateljici. Tako si utvaram. Ali iluzija nemam.

ČOVJEČANSTVO NIŠTA NIJE NAUČILO

Čovječanstvo nikad ništa nije naučilo. To, svakako, ne znači da je mukotrpan posao koji obavljaju gorepomenute spisateljice uzaludan. On je, barem se tako nadam, zalog, naslijeđe iz kojeg bi jednog dana mogao izrasti svijet posvećen životu, a ne proizvodnji nasilja i smrti kao rezultante tog nasilja. Pa nam nema druge nego čekati reakciju regionalnih nakladnika na odluku Nobelovog komiteta.

Treba graditi tužnu biblioteku kako bi na njoj jednog dana izraslo pravo na život oslobođen nasilja unatoč nasilnoj ljudskoj prirodi, jer to je jedini mogući i konačni dokaz da je čovjek sposoban učiti. 

(zurnal.info)