Svjetlo i tama

Imala je dug korak. Iako sam se trudio da stignem prije nje do svog stana na četvrtom spratu, iako sam grabio po dvije stepenice, ona me je pratila ukorak, i to bez onog uobičajenog:
    
“Koliko još ima? Zar nema lifta u ovoj kući?”

Ja sam imao sasvim određen razlog zašto žu­rim: nisam htio da ona vidi da su mi vrata razvaljena i nezaključana.

I ona je, vjerovatno, imala svoj razlog zašto žuri: suviše smo dugo bili zajedno, previše smo noći proveli zajedno obilazeći sve postojeće sarajevske kafane, a ja je nikako nisam pozivao svojoj kući. Ko zna šta joj se vrzmalo po glavi.

Nekako sam ipak stigao sprat prednosti, isfolirao da otključavam vrata i teatralnim pokretom ruke pozvao je da uđe.
Bio je početak ljeta, napolju su mirisali ba­gremi i lipa, “djeca su mrljala ruke dudom”, kroz otvorene prozore iz mog dvorišta se čula odjava Dnevnika, a ja sam, čim smo ušli, upalio svijeću, koja je bila zabodena u jednu pivsku flašu.

Ona se nasmijala i rekla:
“Opa! Ti odmah tako.”
Pravio sam se budala:
“Šta je to tako?”
“Pa, ništa... Ni: hoćeš li popiti kafu, već od­mah svijeća.”
“De, ne budali, bogati. Nego, radije mi pomozi da u ovom kršu na stolu nađem otvarač za flaše.”
Onda smo sjeli jedno naspram drugog. Ona je izvadila cigaretu iz kutije i sagnu se da je pripali na svijeću...
Zaustavio sam je:
“Nemoj!”
Zastala je:
“Šta je sad?”
“Znaš li da, kad god neko pripali cigaretu na svijeću, negdje u svijetu pogine jedan mornar.”
“Vjeruješ u to?”
“Ništa me ne košta da vjerujem.”
„Dobro, zapamtiću to.”

Tako smo sjedili, pušili i pitali se: “Šta sad?”
Ona je ispušila cigaretu i pogledom počela da traži pepeljaru u koju bi je ugasila, a ja sam joj uzeo opušak iz ruke i bacio kroz prozor...
Igrala se s voskom koji se otapao niz flašu, a onda je, ugledavši gramofon i gomilu ploča na po­du, predložila:
“Navij nam neku muziku.”
Nisam se ni pomakao:
“Nema šansi”, rekoh.
Pogledala me je iznenađeno, a onda skočila sa stolice, strpala kutiju s cigaretama u tašnu i nare­dila mi, mada joj se u glasu osjećala i nijansa straha:
“Ne izigravaj budalu! Upali svjetlo!”
Ja sam samo slegnuo ramenima:
“Upali ga ti. Ako možeš ...”
Napipala je prekidač na zidu i pritisla neko­liko puta: ništa se nije dogodilo. Nije se ni moglo dogoditi – struju su mi isključili prije tri mjeseca.
Rekao sam:
“Pregorio mi je osigurač.”
Kad me je upitala zašto ga ne popravim, samo sam neodređeno odmahnuo rukom.

Da sam joj i pokušao objasniti o čemu se za­ista radi, ona mi sigurno ne bi vjerovala, jer nije ni mogla pretpostavljati da osim njenog svijeta mu­zike, ljetovanja u Budvi, časova engleskog, prelistavanja Voguea, vikenda u Londonu, postoji i jedan drugi, tamni svijet.

Ako bih joj, uz dosta strpljenja, utuvio u glavu da ljudima isključuju struju kad ne plate određeni broj mjeseci, sigurno bi me, sasvim logično, pitala:
“A zašto ne platiš?”

A onda bi to već bila jedna druga i duga pri­ča koju bih morao početi iz početka, a koju ne bih znao završiti.
Digao sam se s kreveta i prišao joj:
“Dođi da ti pokažem jedan fol.”
“Kakav fol?”
“Ma, dođi da vidiš... Ostavi tu tašnu.”
Blago sam je uzeo pod ruku i doveo do kreve­ta. Postavio sam je tako da joj je ivica kreveta ta­man bila kod koljena.
“I?”
Blago sam je gurnuo u rame, a ona se pre­valila na krevet...

Prolazili su dani i mi smo se više bližili, upoznava­li jedno drugo. Moglo se reći, sasvim iskreno, da se među nama počinjala rađati ljubav.
Nije joj smetalo što nema struje, svjetla, mu­zike, što nema tople vode u bojleru... Uostalom, kažem, bilo je ljeto, topla voda nije bila neophod­na, a moj stan, sa mnoštvom postera po zidovima i pod svjetlošću svijeće, nije izgledao baš tako kata­strofalno.

Jedno jutro sam se probudio mamuran i zgađen. Gadio sam se sam sebi i gadilo mi se sve što me je okruživalo. Mrzio sam svaki dan svog života, pre­zirao svaki svoj postupak, a nikog nije bilo pored mene. Dojadio mi je život u kojem prve riječi uju­tro upućujem trafikantu.
Nazvao sam je telefonom i rekao:
“Nećemo se više igrati ćora-bake.”
“Šta je bilo?”
“Ništa. Dođi kod mene...”

Ušla je nasmijana i vesela, uputila se u sobu u kojoj je sa mnom provela protekla dva mjese­ca...
Na vratima je zastala kao da je naišla na pre­preku od bodljikave žice:
Sunce je na vidjelo izvuklo svu sirotinju i bi­jedu i čamotinju moje sobe, otkrilo svaku trunku prašine, istoriju svake mrlje na stolnjaku, svu prljavštinu godinama nekrečenih zidova, gomile prlja­vog veša po uglovima, opuške i pivske čepove zgu­rane nogom pod ormare, gomile starih novina, raz­bacanih knjiga, svjetiljku bez abažura, tanjire sa ostacima neke davno narezane meze, prljave čarape po ćoškovima, masne papire sa oglodanim pilećim kostima...

Gledala je u taj krš, koji je bio neodvojivi dio mene, i nije mogla vjerovati.
Kad je progovorila, nije podigla pogled prema mom licu. Rekla je, potpuno potresena:
“Samo sam svratila... Sad moram da idem...”
Kad sam je te večeri zvao telefonom – “nije bila kod kuće.”
Nije je bilo ni ujutro.

Ferida Duraković

UMRO JE KAO PISAC U SARAJEVU



Kad sam objavila svoju prvu knjižicu poezije 1977. godine, kad sam tek samo mislila da ću jednom, nekad, možda, postati pisac, Dario Džamonja - samo dvije godine stariji od mene po normalnim ljudskim mjerenjima vremena - već je važio za pisca, mada za to nije imao nikakvog književnog pokrića. Uostalom, moja je prva poetska knjižica stigla prije njegove prve prozne knjige, a ja, ne samo tada, nego ni sada, nekako  sama sebi ne važim za pisca.

Zašto? Zato što je on oduvijek znao da je rođen da bude ničiji (a ne kao ja), rođen da bude svoj, tvrdoglavo svoj, uporno drugačiji i inadžijski egocentričan - dakle pravi pisac, u hemingvejevskom smislu (ovo će ti se dopasti, Daco). Tako da se ovdje da zaključiti da je s rođenjem Darija Džamonje prvo nastao pisac, pa onda njegovo književno djelo, što je, priznat ćete, sasvim neobično. Ali i sve druge stvari vezane za Darija Džamonju jesu izvrnute naopačke i neobične. Oni koji su, kroz sve ove godine, uporno navaljivali na njegova ko bajagi zaključana vrata, oni koji su ga pratili i onda kad ih je tjerao od sebe, samoubilački,  to odlično znaju.

Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja - usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i «obične» (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja - džangrizavi namrgođeni odbojni namćor koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, «nikada nije pisao poeziju» i gadio se svega što bilo kakvim  umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo.

Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih priča.

U našim omladinskim kafanskim druženjima, evo sad će biti barem dvadeset pet godina, kad smo mi drugi mladci pobožno šutjeli a on psovao, kad smo mi išli svojim sređenim porodicama koje su nas opterećivale svojom ljubavlju, majkama i očevima koji su nas primali takve kakvi smo, kad smo svoj prljavi veš ostavljali da ih peru majke ili sestre jer smo mi «pisci» uzdignuti iznad tih stvari, on  je već sa osamnaest imao životno iskustvo koje nije imalo ni svih nas desetak zajedno, a to je  iskustvo na kojem bi mu onaj njegov Hemingvej dobro pozavidio.

Dok je nama, običnim,  egzistencijalistička literatura virila iz očiju i priče, iz njegovih očiju i priče virila je egzistencijalna patnja jedne rasute, opustošene,  nesretne sarajevske porodice  i jednog dječaka, očajno usamljenog, koji to sve nosi u sebi kao proklet, i koji ne umije drugačije funkcionirati nego kao unaprijed pisac, koji će to uskoro i žestoko sve to gruhnuti u književnost, u knjige, u priče, koje  kroz njega samog ne govore isključivo o njemu samom, nego o jednom imaginarnom usamljenom dječaku koji je mislio da je odrastao i da je sve već proživio, o vremenu, o sentimentu i jadu kroz koji je prolazila (i prolazi)  njegova rodna planeta Sarajevo.

A takva literatura je prava američka.
A takva prava američka literatura je hemingvejevska.
A takva hemingvejevska literatura je, posebno poslije ovog (akobogda) zadnjeg rata, prava sarajevska.
A prava sarajevska literatura je ona koju je pravio Dario Džamonja.
Tako da se u ovom krugu, u stvari, stalno govori o Dariju Džamonji, što on itekako voli. I evo mu još: Dario, Daco, Daco, Dario…

Od 1983, kad je napisana i poklonjena mu za rođendan, do 1993. godine, kad je otišao iz grada, držao je na zidu iznad svoga kreveta moju pjesmu «Pismo Dariju Džamonji, 18. januara 1983».

(«Nikad nisam volio poeziju, ali ova ti je prava», izjava iz 1983, kafana Sloga, i «baš sam toliko pijan da ti to priznam»).

Kad se 1998. godine vratio iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali najviše u knjigama, u drugu državu koju je volio, ali najviše u kafanama, dao je slijedeću izjavu za lokalnu TV: «Više volim da umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi.» I eto mu ga.
Umro je kao pisac u Sarajevu.

Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu.
I time bih željela spojiti, u jednoj rečenici, ono što Dario čitav život nikako nije uspijevao, posebno u posljednje vrijeme: da spoji dva mjesta svoga života: jedno gdje su ga čekale Nevena i Vesna, i drugo gdje su ga čekale njegove priče. Nevena i Vesna su budućnost koju Dario  nije uspio da postigne, kao uostalom ništa drugo vezano za običan, dosadni, naški život. Ali su mu se zato priče nadavale tako da mu gotovo svi pisci priča u ovoj državi (i šire) zavide na njima. Oni koji mu ne zavide i nisu kakvi pisci.

Pokušavajući nakon rata da iz svoga stana, u koji se 1994. uselio neko sasvim sasvim drugačiji, iznese samo nekoliko ploča, knjiga i sitnica, Dario je došao na vrata (ovaj mu nije dozvolio ni da uđe u stan), preko tuđeg ramena je zavirio tamo gdje je bio krevet i na zidu moja pjesma, i poslije mi rekao: «Zamisli papka, skinuo onu tvoju pjesmu sa zida.» Ja sam mu odgovorila: «Pa bolan, Daco, policija ti ne voli poeziju, ima previše smislova.»
 
Evo sad, u ime dugogodišnjeg prijateljstva, lijepim tu njegovu pjesmu na zid njegove drugačije sobe, iznad drugačijeg kreveta, u kojem, nadam se, Daco mirno spava.


                               Dariju Džamonji, 18. janura 1983.

Dragi Dario! Evo ulicom tvojom
Prođe pet djevojaka. Mogle bi biti tvoje…

Al eto ti ulicom pet krilatijeh konja,
i put zanosna juga odniješe onijeh pet djevojaka…

Eno, pred vratima tvojim
ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.
Potrči, Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,
Ostalo su bajke za drugačiju djecu.

Niko osim tebe neće imati toliko:
Čitav neostvaren svijet! Bar to ti obećati mogu
Dok nas tvoj dragi, hroptavi smijeh
Uči preblijedom lišcu ništavila.

A za to, što si živ… Da prostiš.

Post scriptum:
A usitinu se dogodilo kako slijedi: 18. januara 1983. godine u Dariovoj, tj. Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, sretoh pet studentesa Filozofskog fakulteta, sve «sa strane» i sve po posljednjoj modi obuvene i odjevene; psovale su i smijale se tako glasno da me obuze stid što ih poznajem.
Utom naiđoše dva automobila, u kojem su sjedila tri (dva u jednom i jedan u drugom automobilu) pijana muškarca srednjih godina, koji izgledahu kao na krilima kad im se pomenute studentese pridružiše. Malo prije polaska – a mnim da su otišli put juga jer bijaše studeno i neprijatno vrijeme  u Sarajevu – iz jednog automobila tik pred Dariova vrata izleti pivska boca, a jednoj studentesi, dok je ulazila u kola, puče niska vještačkog bisera i rasu se asfaltom.
Ona olovka, koju Dario ima da potrči i ponese u sobu, te pozivanje na ništavilo, neostvaren svijet i kojekakve smiješne stvari, licentia su poetica, te se autorica usrdno izvinjava što je pobrkala slobodu i fakte.

Dario Džamonja pošteno je platio za sav svoj život, koji je proveo tako kao da je neranjiv i besmrtan. A «smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao», kaže Ismail Kadare. «Pravi je pisac onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima.»

Onog jutra kad je Dario umro, a ja to još nisam saznala, ispred mojih vrata začula sam mijauk. Otvorim vrata i vidim: mlad crni mačak, blistave dlake i vrlo mazan, tj. vaspitan, traži da jede (primjedba: poznajem sve mačke u susjedstvu, u glavu, u karakter i u šaru: ovaj je potpuno nepoznat, nov mojim očima). Naspem mu mlijeka u zdjelicu, dam mu komadić sira, on sve lijepo pojede, očeše se mazno o moju nogu i nestane. Pojavio se tada i nikad više.

Ja znam ko je to bio.


(zurnal.info)