Dijala Hasanbegović: Touch Screen

Na žutoj prostirci od lišća hodala sam pogleda spuštenog na ekran. Na koji sam stavila kao pozadinu, ćilim od zlatnoga lišća. Tipkala sam brzo, pa sam tipkala polako, prevlačila, ubacivala, smijala se, zbunjivala, ispravljala greške, zastajkivala, vadila naočari iz torbe, namještala ugao da budem u sjeni, jer je sunce bacilo zraku kroz guste oblake.

Sjedam na klupu. Već minut i pol nema nikakve poruke. Dodirujem ekran, slučajno ukucam slovo „g“, izbrišem ga. Ukočio mi se vrat. Istežem ga, ne gledajući nebo, zatvarajući oči, prestala sam tražiti poruke u sivim oblacima. Otvaram oči pred ekranom, na kojem još uvijek stoji stara, moja, poruka.

Vidim – tri tačkice plešu kao vrapci u mokroj travi. Zatim prestanu. Pa opet. Plešu. Zatim se okupe oko mrvica, i ne miču. Mrvice su pojedene, mojih tačkica više nema, a toliko želim dodirnuti ekran. Dodirnuti, da kažem bilo šta, makar i mučno. Samo dodirnuti.

Skoro nesvjesno, da odmorim oči, podigla sam pogled. Vjetra nema i kiša je stala. Po prostrtom lišću, koračaju ljudi sa slušalicama u ušima, sa mobitelima u rukama, koje dodiruju. Nastojim da ih ne gledam, vidim one druge, sa slušalicama u ušima, koji drže ekrane ispred lica i nešto govore. Neki se i smiju, neki i viču. Neki i ne razumiju da ih preko touch screena neko i vidi. Govore: „Vidiš li me? Je li me vidiš?“ Okrećem se oko sebe i shvaćam da sam na potpuno drugoj klupi. Kako sam tu dospjela? Mačak žute boje me upitno gleda. Dodirujem ga, i on odlazi.

Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put dodirnula da napišem poruku osobi koju pišem. Osobi, koju vidim na statusima i storyjima, naizgled sretnu. Osobu sa svježe ubranim trešnjama, paradajzom iz vrta, u kafiću na limunadi, kafi, pivu, vinu, ručku. Samu. To se zove selfie. Kad uslikaš sam sebe na touch screenu i podijeliš svima drugima kojima je stalo da te dotaknu. Onako, virtuelno, kako sam i sama navikla. Tek pokoji glas, povremeno čujem. Nazove me tih nekoliko ljudi koji su zaboravili moj glas, a koji su toliko puta vidjeli šta sam, dotičući ekran, napisala. I dešava se to, sve rjeđe. Ljudi kriju sebe, svoj glas i svoje tijelo, i ja to potpuno razumijem. Da, zaključila sam da to potpuno razumijem.

Jer, mnogo nas je koji više ne ličimo na sebe i tako mnogo puta želimo biti dodirnuti, ali da niko nije fizički prisutan, da niko ne vidi kako izgledamo, da niko ne vidi kako igramo drugu ulogu, iako smo i dalje to isti mi, samo nam nije do dodira. Nije nam do fizičkog dodira, jer bi u nama dlan koji nas dotiče mogao osjetiti grč mišića, navalu krvi, naboranu kožu. Dodirujemo, zato, ekran.

„Jesi tu?“, dotakla sam ekran, poslala, požalila i ponadala se. To je taj krug. Uvijek šaljemo, žalimo, ali ipak se nadamo. Nismo zbog ekrana prestali biti ranjivi ljudi. Isti smo, i gori. Osjetljiviji. Mnogo je teže okrenuti od nekog glavu licem u lice, reći da ne želiš više razgovarati, ili jednostavno otići. Sad je to malo kompliciranije. Snooze. Take a break. Unfollow. I niti riječi, i niti dodira.

Virtuelne mrvice skakuću. Sad me podsjećaju na valove. Valove mora koje nisam vidjela jako dugo. Uglavnom gledam virtuelne valove mora. Ali ove mrvice, ove tačkice, metafora su mogućnosti valova, mogućnosti mrvica, mogućnosti dodira, mogućnosti smijeha, mogućnosti riječi. I kao i sve nabrojano, mogu nas učiniti sretnim, tužnim, radoznalim. Mogu u nama probudiiti nadu ili strah. Ili glad. Gladni smo za mrvicama s ekrana, mnogo smo gladni. Toliko, da više i ne prosimo.

„Nisam trenutno u mogućnosti da ti odgovorim. Javim se sutra, prekosutra. Zaista nastojim da se saberem. Minimalno sam online. Nadam se da si ti dobro.“

I to je bila moja vreća mrvica. Ubuđalih. Raširila sam kljun kao vrabac, nesiguran da li da vjeruje da je to njegova današnja hrana. Pomislila sam, pa i ja se osjećam isto. Zašto sam uopće dodirivala ekran? Je li mi to trebalo? Mačka, neka druga mačka, crno-bijela, sjedi mi pod nogama. I u suludom pokušaju, htjela sam da joj istresem slova iz mobilnog telefona. Umjesto toga, počešala sam je između ušiju i ona je digla glavu prema nebu, a i ja sam. Sivom, ali niskom i bliskom nebu. Obrisala sam konverzaciju, to se tako radi. To se radi da te ne podsjeća kad budeš otvorila narednu konverzaciju.

„Oprostite, gospođo, mogu li da stavim ove stvari na klupu, da se malo odmorim?“

Stariji gospodin u plavom kaputu smiješio se, uspuhan. Prije nego što ću izgovoriti i riječ, spustio je ruku na moje rame. I osjetio je. Osjetio je moj grč, moju uzavrelu krv, hladnoću mog razočaranog tijela. Ustala sam sa nepoznate mi klupe i trebalo mi je nekoliko sekundi da progovorim.

„Sjedite i vi, odmorite se“, i potapšala ga po ramenu.

(zurnal.info)