Čitaonica Žurnal:Trinaest pjesama

Čitaonica Žurnal

Čitaonica Žurnal: Trinaest pjesama

U Čitaonici Žurnal čitajte izbor iz poezije koju smo objavljivali tokom 2020. godine, pjesnika i pjesnikinja iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije

Trinaest pjesama

 

 

 

 

 

 

 



LIDIJA DEDUŠ: naročito ludilo. 

 

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe

kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema 

ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim kad 

među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima

otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s 

rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem

klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me 

neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na 

klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje

stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca 

me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem

njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem

ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od 

mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u

padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima

na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u

tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang. 

 


 


ZVONKO KARANOVIĆ: Ružičasto raspeće

 

Seti se

bili smo zaljubljeni u istu devojku

zajedničkim novcem kupili kola 

i vozili se okolo bez cilja

svakome po jedno rame

i jedan prozor

pravili planove 

da pobegnemo u Ameriku

i tamo živimo u prodavnici ploča

seti se

kako si razbio pepeljaru 

ispod koje ti je majka 

ostavljala novac

svakog jutra kad bi pošla na posao

ružičastog raspeća kome si se molio 

svako veče pred spavanje

seti se 

kako smo verovali da stvari mogu 

da se promene

ali

život uvek krade poljupce

za nekog drugog

došla je kod mene u stan

a da je nisam pozvao

uostalom

bio si suviše odsutan da shvatiš

kako je došetala u moju sobu

i s lakoćom mi se uvukla

u krevet

i reči sada ne pomažu 

ćutao si danima 

i čekao

da te neko pokupi 

kao nežnu i lomljivu

japansku salvetu između 

praznih listova sveske

 




DAMIR ŠODAN: Blagajnica iz „Tommyja” na splitskom Žnjanu

 

neobično lijepa žena

srednjih tridesetih 

sjajnih očiju i napetih grudi 

napadno se smješka 

dok prebire finim prstima 

po tvojoj potrošačkoj košarici

punoj lakog špeceraja. 

 

među policama supermarketa 

uz drndanje tamburaša 

odjekuje ulickani Škoro, 

klima uređaj radi, 

kolica kao po ledu savršeno klize

i ona ima 3.500 kunskih razloga 

za sreću, 

prije svega zato jer raspolaže 

stalnim poslom u zemlji

blaženo upokojenog proletarijata, 

osim toga 

tu je i povlastica

da po akcijskoj cijeni 

kući vuče bàle pridavljenih porilukâ 

kvrcnute riže, ulubljenih poma 

i ocvalog kelja. 

 

čak se i ozareno šali

sa šeficom, sredovječnom čapljom 

rodentskoga lica, 

ali ne baš odveć smjelo, 

da se ne naruši blagoglasje

hijerarhijske notne skale 

raspjevanog kapitala. 

 

i dok se naginje

da dohvati trokut livanjskoga sira

jasno razabireš krupnu bradavicu

(ljeto je!) 

ispupčenu kao grimizno dugme

za lansiranje nuklearne rakete. 

 

da je Boris Maruna živ,  

predstavio bi se kao poduzetnik iz Zaragoze, 

šarmirao je na pristojnom španjolskom,

tom nebeskom jeziku vječnih sapunica 

– kao da smo u Torremolinosu 1975. –  

ponudivši joj uzgred jednokratni 

dodatak na plaću, 

uz stanovitu uslugu iz karnalne domene

gospodarskih varijabli.

 

ali ti nažalost naprosto nisi

toliko dobar pjesnik. 

 

„Gotovina” – samo tiho kažeš, 

ne misleći pritom naravno 

na Antu. 

 

 


OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ: Ne čitaš žene

 

Kažeš ne čitaš žene

Što bi ti one mogle reći

Naučile su te govoriti

Naučile su te hodati

Naučile su te jesti

Naučile su te pišati

Naučile su te voditi ljubav

Uistinu što bi one

Mogle reći o tebi

I tvome iskustvu

Sva ta stoljeća nisu iznjedrila 

Jednu koja bi bila velika

Kao veliki pisac

Kojemu je prala čarape

Kažeš ne čitaš žene

Žene su te učile čitati

Učile pisati

Učile živjeti

Uistinu, dječače

Bio je to

U najboljem slučaju

Uzaludan posao

 

 

 

 


MLADEN BLAŽEVIĆ: O svjetionicima na Ognjenoj zemlji

 

odnedavno je dopušten pogreb u prirodi

istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha

ili u more

pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra

kao kod pražnjenja pepeljare 

 

bolje je pepeo prosipati u more na krmi

tako još dugo leti 

uz malo uzlaznog vjetra 

može napraviti krug oko svijeta

ili barem doći do Filipina

kao Magellan

 

kažu da gašenje svijeće dahom ubija pomorce

jer se gase svjetionici

pa se brodovi nasukavaju na hridi

iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani

ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti

 

u korist praznovjerici

svijeće gasim ovlaženim prstima

i mogu čuti sitno cvrčanje

između srednjeg prsta i dna pepeljare

kad se presavije filter 

 

kad žaru oduzimam zrak

stvori se malo mraka

i čuju se stotine tankih preplašenih krikova

dok sve ne utiša more

globalno zahlađenje

 

kad u Sargaškom moru jegulje pogledaju prema pučini 

istovremeno me tijelom prođe neka zebnja

kao kad se sudare zglobovi

 

gledam kako na obali lovim ribu

trzaj straha u ruci 

iznutrice u prozirnoj vrećici

i staklene lijeve oči

ispružene na sudoperu

 

 

u zamrzivaču zaledim dozivanje

kobilicama skrivenih hridi

i sjene grabežljivih riba

u Golfskoj struji

 

 

 


BERISLAV JURIČ: Hercegovina u plamenu

 

S visine

oznojena zvona

propuh 

molitvama prave

 

Od sunca

otežale ruke

u anđelova krila

se sklapaju

i mole za kap s neba

 

Zemlja je žedna

duša još žednija

 

 

 

 

 

MEDIHA ŠEHIDIĆ: Narudžba

 

Otac zakačen

za zavjesu

kao štofani leptir

gleda kako na papiru

sa pečatom rudnika Raspotočje

krivotvorim njegov potpis

Dvije ili tri tone

pitam

dvije je dovoljno

za dvoje

kaže

U direkciji Rudnika

lakirana požutjela vrata

na kojima stoji 

iskrivljenim rukopisom

napisana cedulja

narudžbe do dvanaest

Unutra sjedi žena

ima njegovane

male kandže

i ogroman crveni kljun

Daj ličnu

nemam

koliko ti je godina

osamnaest slažem

ko je potpisao - otac

gdje je - radi

majka - mrtva

ne može bez lične

Imam pare dao otac

hajde na blagajnu

dvije tone

adresa brodska

biće za dvije sedmice

Vraćam se kući

i ispred Srpske crkve

ugledam oca

naslonjenog na ogradu

gleda me i kaže

Lažeš

i ja sam umro

Zastanem postiđeno

što me opet uhvatio u laži

i proučim mu

Fatihu.

 


 


MARKO TOMAŠ: Noćas nitko ne zove

 

Dođi s licem koje je nosilo svjetlost

Dođi prije nego postanem alkoholičar

Dođi jer pripremam nove laži 

Dođi da vidiš kako sam se promijenio 

Dođi, kažem ti, s licem koje sam poznavao

Dođi jer još uvijek kujem planove

od kojih je lako odustati.

Imam nove trikove i zablude.

U posljednje vrijeme

čitao sam svete knjige. 

Ljudi koje sam nekada znao

užasnuti sjede

u svojim neotplaćenim stanovima

i krive jedni druge za odlaganje života 

ali više se ne zaljubljuju.

Dođi jer to je sve što ću ikada očekivati

želim te voljeti i napustiti prije nego me prezreš 

u svima koje još stigneš ljubiti.

Dođi da vidiš kako sve uvijek ostaje isto

kako pijem i plešem s nepoznatim ljudima

otići ću dok ti to još bude važno 

jer treba sačuvati svetost ljubavi

a takve stvari možemo jedino sami.

 

 

 

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ: Najtužniji roman na svijetu

 

Pokušavam napisati roman o Spartancu... 

Bio je iznenađen, dječak pod strašnom i 

nezasluženom kaznom. Za njegovu smrt, 

Sparta mu nije bila dovoljna. Jer oči mu očekuju 

stranca, on umire dugo, mokar i uplakan. 

Danas je posve drugačiji. Skoro sretan i dobro 

raspoložen - u šezdesetima u sjeni fabričkih 

dimnjaka, otac glanca oružje. 

Iako je nijem, oko glave mu je aura limene prašine, 

pored dvobojnog Opel Capitena dva plava neba. 

Unutra, na zadnjem sjedištu, majka srče kafu. 

Brat i ja čekamo sjaj. 

Čemu onda sada ti preleti i nesmiješni lupinzi 

na gipsanom konjiću među bibliotečkim rafama?

Zašto se skrivaš iza zavjese? Da li nakon spartanske 

strogosti slijedi spartanski stid, ili nas opet želiš 

izazvati kako bismo se odali, razotkrili? Ostati 

hladan, kako bismo mi bivali vrući? I dalje misliš 

da je ljubav slabost ratnika, najbolje popločani 

put ka porazu? I kakav ti je to posao, poslije svega, 

važniji od riječi koje od tebe očekujemo? Važniji 

od našeg sjaja? 

U sobu pod prozor, lišće. Po okapnicama sitna kiša. 

U zraku, ljetna oluja. Sve pada, oče, sve se raspada, 

samo ti letiš? 

“Eh, kada bih ja napisao roman o sebi, mali, bio bi 

to najtužniji roman na svijetu...”

 

 


MONIKA HERCEG: Hipoteze o oblicima pada

 

Tijelo ostavljam 

da sakrijem kako nestajem 

kad me napusti odjeća

 

Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla

trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo

kada bih se jednom našla u zraku

 

U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,

tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima

dok sam pod njegovim krovom, a sad sam

 

ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka

samo boga koji se kondenzira među njima,

kao direktno odgovornog

za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,

za tebe kojeg sam odlaskom razlila,

za sitne šake kojima ne mogu

odvaliti ocu komad neba na glavu

 


 

ZORAN ŽMIRIĆ

...

 

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

 

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio 

kako crvena karirana košulja mog brace 

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće 

gore dolje bez nekog vidljivog cilja

 

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica 

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

 

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i mada nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

 

jer rat je – 

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične – 

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale – 

pismo sveto 

za 

sve to

 

 


DARKO CVIJETIĆ: Pusta Bosna II

 

Valjda najtopliji mjesec travanj 

u povijesti mjerenja. Mirni, uredni, najtiši policijski sati 

u pola stoljeća. Zaredani gubici. 

Sove su jedine ptice koje vide plavu boju. 

I to si izmislio, veli, onaj koji je vidio plavu 

boju, zna da sovi ne treba toliko te boje. 

Ili dlan onoga koji pjeva. 

Zašto je na suncu, lice krstonoše? 

Kada se zaustavi san u umrospavajućem? 

Usamljen slijepi miš, kao triput zapjevan 

pijetao. 

Olovku kao kad uzmeš i hoćeš napisati

 "milo dijete", ali rečenica još ne postoji, 

i tebi drago, i tišina ti. A netko sve to rukom nosi u 

pustinju.

 



MEHMED BEGIĆ: Forme

 

Usavršio si određene forme zaljubljivanja

Kao kada ti nečije lice

uskomeša prve zrake sunca

i ne postoji način da ga se riješiš

Šta god da radiš to lice je pred tobom

praćeno istom sjenom koja te je tjerala

da zadrhtiš, udahneš

spustiš pogled i podigneš ruke

Ipak toliko puta si prošao

kroz istu torturu, identično umiranje

Broj lica jednog dana nisi u stanju zapamtiti

ali je jasno da si bezbjedan

u ovoj formi zaljubljivanja

Sve što trebaš jeste prepuštanje

i vrijeme koje teče

da ga prođe dovoljno

Nikada isto vrijeme i nikako na isti način

ali uvijek vrijeme sa ukusom vječnosti

meda i mučenja

I nikad da ne primjetiš  

onu sekundu kada sve prestane

Zaboravljaš sebe

u još jednom divnom licu

u uraganu sopstvene nemoći

I kada se napokon sjetiš ko si

(a uvijek se sjetiš) lica više nema

Ostaju sloboda – praznina - rana

prigušena truba i čežnja

u kojoj je tvoje zadnje obraćanje

Usavršio si određene forme zaljubljivanja

 

(zurnal.info)