UBRZAVANJE ŽIVOTA: Gradovi na rentu i ljudi za najam

NEKUD SE KREĆEMO

Godinama sam putovao na toj trasi. Putovanje bi katkad znalo potrajati i 5 sati. Ali često zaboravim kako se život neprestano ubrzava, to je luđačka suicidalna vožnja koja ne može završiti drugačije nego udarcem u zid ili sletanjem u provaliju.

U ranim jutarnjim satim sjeo sam na autobus i zaspao, čini mi se, samo na jedan jedini trenutak, a već smo bili na Klisu, a ispod mene je bio Split. More je sakriveno od putnika, putovanja traju kraće, a meni, kad dobro razmislim, nikako nije jasno kuda smo to požurili.

DUGO ME NIJE BILO

Dugo me nije bilo u mom Splitu. Ne znam da li sam ja drugačiji ili je Split drugačiji, tek ga ponekad jedva umijem prepoznati.

Netko je turizam proglasio napretkom i odjednom su nestali svi kutci u kojima sam provodio život. Samo su rijetka mjesta ostala ista ili barem približno ista. Neki ćaknuti splitski kafići postali su mjesta u kojima uz čašu precijenjenog vina možete grickati smokve namakane u vinu i umotane u pršut. Sve je prilagođeno potrebama turista sa svih strana svijeta pa tako i životi ljudi.

Naši su gradovi postali gradovi za najam, a mi smo postali ljudi za najam. Nešto se, ipak, mora raditi i od nečega se mora živjeti. A ne znam da li se živi bolje ili lošije, jedino sam siguran da se živi nemirnije, da autentičnost koju smo namjerili prodati nestaje i da tako valjda mora biti i koga je briga što sam ja nekad davno odlučio biti tugaljiv i kukati zbog stvari koje većina drugih ljudi vidi kao progres.

Uostalom, zašto bi nekoga bilo briga što ja volim piti svoje piće u kavani u kojoj znam konobare.

IME

Gradovi, zapravo, u našem srcu moraju nositi imena ljudi. Tako i Split u mojoj utrobi ima barem 50 imena.

DJECA

Djeca mojih prijatelja rastu. Rijetko ih vidim, a onda me upravo ona podsjete kako starim. To što se još uvijek ponašam kao dripac ne mijenja tu činjenicu.

Orwell je negdje zapisao kako na našu mladolikost utječe stupanj odgovornosti koju smo preuzeli u životu. Ja sam preuzeo minimum odgovornosti ali ni to ne mijenja činjenicu da starim. Vidim to u djeci koja postaju odrasli ljudi. A ta odraslost je nešto što me čini užasno tužnim. Malo tu ima igre, još manje bajke, većinom je to rafalno odustajanje od snova.

MORE

Kada u jednom trenutku života uspijem istinski opisati more to će vjerojatno biti moj zadnji trenutak. Tada ću konačno spoznati tu veliku plavu tajnu, naučit ću njezin način hipnoze i oslobođenja i potpuno prići ideji nekog milosrdnog Boga s kojim ću kroz vječnost piti rum i pušiti cigarilose i biti sretno zaljubljen.

KADA PUTUJEM

Ne tako davno odlučio sam da se tijekom putovanja minimalno informiram. Tako mi je promakao i sudski igrokaz kojim je poništeno suđenje Dragoljubu Draži Mihailoviću. A taman me netko negdje uspije ubijediti da društvo u kojem živimo nije vrijedno jedino prijezira i gađenja.

(zurnal.info)