Iz Crvenog solitera: Uljepšani selfić

U jednom razgovoru, slovenski teatarski redatelj Jernej Lorenci govorio je o zlu (u to doba u zagrebačkom ZKM-u radio je predstavu o Eichmannu).
"Veliko je zlo, kažu Indijanci, da neprestano ubijamo naše mrtve.
I kako onda možemo ići naprijed? Mene je strah što ljudi tako uporno žele živjeti sami sa sobom i što imaju tu neprestanu arhetipsku želju da ih netko vodi. Sistem to koristi i to vidimo svugdje, od školstva, poreza pa do nogometa."

Sistem kontrolira strah, to je vidljivo iz Crvenog solitera ili bilo gdje na svijetu.
Susan Sontag pak, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, piše kako - "sa umnožavanjem slika naša sposobnost za reakciju opada".
Dakle, hiperproducirati slike znači proizvoditi obamrla bića koji ne reagiraju. Mi smo u potrazi za onim koji će nad nama vladati.
Televizija je otvorila taj krug koji se sužavao do džepnog mobitela. Nosim slike koje netko proizvodi, i predstavlja mi ih kao stvarne, kao stvarnost. Ne reagiram više na stvarnost, nego na simuliranost.
Mogu piti pivo, i u realnom vremenu pratiti rat u Ukrajini, na balkonu Crvenog solitera.

Zlo prizvodi toliko slika. Mi ih usvajamo, pounutrujemo i puštamo da nas vode. Tako se prepoznajemo u svojoj slici. Uljepšani selfić.
Da li je to danas - slika?

Ove će ljude sunce spaliti, rekao je komšija iz zgrade, dok smo bacali smeće zajedno, pa se praznih kanti penjali malim liftom, jedan drugom vireći u smrad u kanti.

Vještačka inteligencija uskoro će stvoriti Boga, i to upravo onakvog kakvog ljudi hoće.
Zajednički Bog imao bi naše, užasavajuće obličje. I, naravno, raspeli bi mu sina, ili kako već to nanošenje zla tvorcu raskošno zamišljamo.

AV bi brzo našao način, da nam Bog ostane u srcima. Zauvijek.
Bi pravili crkve.

* * *

Dvije najčešće budističke meditacije počinju disanjem i suosjećenjem, mislima o dobroti.

* * *

Kaže Danja da je instalirala posve novu aplikaciju na mobitel - kojom kameru okreneš prema noćnome nebu i piše ti koje zvijezde su na nebu i kako se zovu.
Danja sad će ući u 27. godinu života.
Dakle, prije 9 godina, za njezin 18-ti rođendan sam joj poklonio zvijezdu na nebu.
(Tu zgodu, iz posve druge moje knjige, ugradio je Majstor Kokan Mladenović u predstavu "Schindlerov lift" u Kamernom teatru 55, u Sarajevu.)
Kćerce i ja nazvali smo našu, poklon zvijezdu - I.

Uletjela je Danja večeras k meni u sobu i rekla - "tata, našla sam je!
Tako se i zove, vidi je, vidi je...! Bože."

* * *

Snažnu kontradikciju u postojanju u predstavi "Što na podu spavaš", dualitet između lika kojeg igram koji je ja, i lika koji igra lika koji jest ja, možda se može smanjiti ili ukloniti ironijom ili cinizmom, kako mi govori Lj.

Ali, problem jest u glumačkim alatima koji ironiju i cinizam manifestiraju i koji mogu srušiti onoga koji autoironizira svoju sudbinu.

Bi pravio skele.
Selfić pisca mrtvarenjem.