Iz Crvenog solitera: Usamljeni, prijedorski Cioran

"Vidio je tuču dvije starice u bolnici.
Zatvorio se u sobu i plakao", kaže njegovateljica.
"Kako su bile agresivne, divlje, ružne, baš kao cijeli ovaj rod prokleti", govorio je tiho, poražen.
"Čitavih 16 portreta Ane Ahmatove naslikao je Modigliani. A one se tuku. Napolju lepezuju listovi trešnje. Ništa mi ne vidimo. Ljudi budu na zemlji a nikad im ne padne na pamet da poslušaju čovječe, tog Brahmsa ili Beethovena.
Krst prebrzo iskrstava iz šume po nas.
Ne stižemo ništa učiniti, jer se evo divljački trijebimo kao životinje, kao ove starice, s kojima dijelim kat u privatnom staračkom domu".

Daj jebote smiri se, kažem mu, razuman si bar ti.

Gotovo suznih očiju izrecitirao je stih - "sišli smo s uma u sjajan dan..."
"To je taj tvoj Pandurević", šapnuo je. Bez riječi sam ostao zureći u njega.
"Da malo bolje pripazim na njega?", upitala je njegovateljica s vrata.

* * *

Pčele su gluhe i mora ih se uzimljavati. Ali zato njezin njuh ima 170 receptora mirisa. Mozak je pčele veličine susama. Svaka pčela ima poseban miris. Snajperista je nišanio, ali ga je pčela ubola u ruku. Pčela je spasila nanišanjenog. I umrla. U mukama raspadanja pluća, jer je ubola. Tako opstati. Kao onaj koji je bio nanišanjen. I koji vjeruje da na svijetu postoji pčela koja se žrtvuje za nas a da oboje ne znamo.

I to o pčelama, pisao si to već, kaže mi Lj.

* * *

Jednom je, nakon rata, naše POZORIŠTE PRIJEDOR gostovalo, mislim u Vršcu, u Srbiji, i nekako sam se uspio telefonom čuti s velikim pesnikom Petrom Krduom. Uspio sam objasniti tko sam, i dogovorili smo susret sutradan oko 8 ujutro, ispred hotela u kojem smo odsjeli, jer je vođa puta dogovorio polazak u 9 sati, natrag u Prijedor.
No ujutro, Petar Krdu niotkud se nije pojavljivao. Uzalud sam nervozan šetao ispred hotela, ali veliki pjesnik nije se pojavljivao. Primaklo se 9 sati, svi su samo čekali mene... Šteta.
Ušao sam razočarano u bus i krenuli smo.
Tad sam ugledao čovjeka na biciklu, koji se u uličici mimoišao s autobusom. Na njemu - pjesnik Petru Krdu, osnivač čuvene edicije KOV Vršac. Ili mi se samo učinilo?
Ne, ne, bio je to Petru, okrenut leđima, dok je prislanjao bicikl uz ogradu hotelskog dvorišta. Ali, naš je vozač već dao gas i sve moje molbe da se zaustavi samo na još desetak minuta, nisu imale nikakav efekat.
Tako sam spustio se na sjedište busa, gotovo spreman da zaplačem. Radenko me pitao šta mi je, i zašto je taj čovjek na biciklu meni bio tako važan...
Pjesnik. A objavio intervjue sa  najznačajnijim svjetskim piscima: Emilom Cioranom, Joneskom, M. Elijadeom, Rajnerom Kunceom, Cirilom Zlobecom, rumunjskim filozofom Konstantinom Nojkom, Miodragom Pavlovićem, Nikitom Staneskuom, Šalamunom, Josifom Brodskim, Milošem Crnjanskim, Dušanom Matićem, Mešom Selimovićem... Radenko je zašutio.
Iz ruksaka sam izvadio knjigu pjesama.
Da, taj moj Pandurović...

... "sišli smo s uma u sjajan dan" ...

* * *

Zašto su im oči prazne?
Vidi to nemanje očiju na Modiglianievim portretima, rekla je.
Vidi nemanje ramena, vidi kako su utonula, kako se povlače, pogledaj odebljale umorne ruke, i kao kod sova zakrivljene glave kod svih portretiranih.
Zategnute kose i mirna lica, odlučna da šute i bezočno nas promotre, rekla je Lj.
Pa i na jedinom portretu Jeanne Hebuterne s malom Jeanne Modigliani, koju pietski nosi u naručju, onu koje će pre-ostati i biti slikarica, rekla je.
Vidi, ni mala Jeanne nema očiju. Ili ima, ali su lutkarski prazne.
Velika Jeanne ima oči, i to plave, ona, koja će se strmoglaviti iz slike kroz ram pa na asfalt, rekla je.
Jer sove zakrive glave.
Gledaju nas iz mraka, rekla je, samo noću, rekla je, samo noću.
I to zato, što su sove jedine ptice koje plavu boju vide.

Iza Modigliania ostalo je 365 slika.
Po slika na dan, rekla bi Ana A.

* * *

U drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća, posjećivao sam ga, išli smo u šetnje, vodili duge razgovore - crtač, pisac i pjesnik Srđo Bogović, prijedorski  Emil Cioran i ja, mladac s ruksakom knjiga.
Srednjoškolski profesor "nečega", filmofil, nevjerojatno obrazovan, govorio je nekoliko jezika, jedno vrijeme živio u Parizu, bio je tada već posve sam, autoizoliran, jedino još u kontaktima sa doktorom Slobodanom Zecom i slikarom Radetom Soviljem.

Srđa mi je pomenuo Branka Marčetu.
Rekao je - "ti si premlad da bi znao, ali grad je imao jednog pjesnika koji je za života objavio samo stihozbirku Karavan i to u sarajevskoj Svjetlosti, 1964.
Ubio se mlad."

Čuj stih Marčetin, mladiću, govorio bi Srđa:
"ako ti ptica svije gnijezdo u grlu, lutaćeš pustinjom".

Prošlo je puno godina ali nikada više nisam ništa čuo o pjesniku Branku Marčeti (ili jesam jednom, na pjesničkim susretima negdje u Srbiji, odmah nakon bosanskog rata, pomenuo ga je pjesnik Dragan Kolundžija kada je čuo da sam iz Prijedora). 

Ali sam se milijun puta tog stiha dosjetio, kao da sam ga sa sobom nosio sve ove godine, kao znojenu košulju. I Srđi sam ga, već ostarjelom i oboljelom, pred smrt, znao recitirati.
Sada pak, kada sam već i sam zagazio u pustinju zalutan, i kada ptica u mome grlu odlazi i odnosi gnijezdivost za pjevanje, znam i zašto.

Nisam stigao Srđu (usamljenog ciničnog prijedorskog Ciorana, u malom stanu nedaleko Crvenog solitera, koji je briljantno njegovao svoj autsajderski kult), pitati išta više o Branku M.
U Karavanu, jedinoj Brankovkovoj objavljenoj knjizi, nema niti riječi o autoru knjižice. Na poleđini je tekst, nepotpisan, ulomak nečije recenzije koja najavljuje "novo ime u savremenoj poeziji Bosne i Hercegovine". I to je sve.
Možda i bolje da sve i ostane zavijeno tajnom. ("Biblioteka Nada")
Buketić pjesama i mladi pjesnik iz Prijedora, kojega je višestruka tragedija oduvala sa ovog počivališta sjenki...

"Umro - pa mu smešno. (...)
Smejao se što mora da leži (...)"
/KARAVAN/

Eto zašto.