Putovanja po sobi: Zaboravljam na proljeće, a to se ne smije

Uskraćeni su mi autobusi i tako oduzeto pisanje “Autobusnih bilješki”. Prinuđen sam na drugačije bilješke zbog izolacije koju nisam dobrovoljno izabrao. Logično bi bilo da zapise nazovem bilješkama iz izolacije, ali neću jer ne priznajem sud ovog virusa. 

Nazvaću ih  “Putovanja po sobi”, u čast viteza De Maistrea. Prelistavaću knjige, slušati muziku, gledati kroz prozor, sjećati se… kao svi avanturisti. Baviću se dokolicom i napravama za usporavanje vremena. 

Ako budem imao koncentracije, napisaću nekoliko nastavaka. Ako ne budem, nije neka tragedija.

...

Zbog učešća u dvoboju Xavier de Maistre kažnjen je boravkom u kućnom pritvoru. Teško je podnosio izolaciju, sve dok nije smislio način kako da ubije dosadu. Bilo je to 1790. godine, u to vrijeme putopisi su bili najpopularnija književna forma, narod je volio da čita knjige koje opisuju avanture iz egzotičnih krajeva. De Maistre je odlučio da napiše putopis iz svog kućnog pritvora. Neobični tekst objavljen je pod nazivom “Putovanje po mojoj sobi” i odmah je doživio veliki uspjeh. Toliki da je De Maistre ubrzo napisao i nastavak - “Noćni pohod po mojoj sobi”.   

Alain de Bottom napisao je o ovim putopisima:

- U svojoj ružičastoplavoj noćnoj košulji, zadovoljan unutar zidova svoje spavaće sobe, Xavier de Maistre nas poziva da, prije nego što se otputimo u udaljene krajeve, pokušamo oko sebe vidjeti ono što inače gotovo ni ne gledamo.

Sam avanturista ovako je u knjizi pozvao čitaoce da mu se pridruže (u prijevodu Ane Kolesarić, “Šareni dućan”):

Samo hrabro, krenimo na put. Pođite za mnom, svi vi koji se zatvarate u svoje stanove zbog povrijeđene ljubavi, ili zbog zanemarena prijateljstva, i bježite od ljudske podlosti i izdaje. Neka pođu za mnom svi nesretnici, svi bolesnici i svi bezvoljnici ovoga svijeta! I sve dangube neka krenu en masse! I vi koji smišljate razne opasne promjene ili uzmake zbog neke nevjere; i vi koji u nekom malom salonu zauvijek odustajete od svijeta; dođite i vi, dobrostivi pustinjaci večernjih primanja; vjerujte mi, zaboravite svoje mračne misli; gubite tek trenutak radi uživanja, a da ga ne dobivate zbog razboritosti: pristanite i pridružite mi se na mom putovanju; kretat ćemo se u malim etapama, šaleći se putem na račun onih koji su vidjeli i Rim i Pariz; nikakva nas prepreka neće zaustaviti; i prepuštajući se radosno svojoj mašti, slijedit ćemo je svugdje kamo nas ona povede. 

U ovom pozivu De Maistre  se nije sjetio nas, koji smo izolirani zbog opasne bolesti, ali možemo se pronaći u nekim drugim opisima ili se jednostavno nepozvani pridružiti.  

Nisam previše putovao kao De Maistre jer on je bio vojnik koji je ratovao svuda po svijetu, od Italije do Rusije, gdje je na kraju i okončao život. Ja sam, uglavnom, jedan međuopćinski avanturista, meni izolacija nije toliko tegobna kao njemu. I “na slobodi” sam najradije čitao knjige, slušao muziku i gledao kroz prozor dok pijem kafu za kuhinjskim stolom. Nema prevelike razlike u odnosu na dane bez pandemije, samo sada imam više vremena za to. Doduše, nedostaju mi razgovori s prijateljima i espresso kafa uz koju gledam ljude u proljeće, ali nije to neka tragedija. Mnogo važnijih stvari sam se odricao u životu i evo me, šta mi fali, i dalje sam umoran i polulud.  

...

U planini lijepih knjiga koje nam mogu pomoći da se lakše suočimo sa izolacijom postoji i jedna koja se zove “Prvi gutljaj piva i druge male radosti” (Ceres). Napisao ju je Philippe Delerm, provincijski profesor filozofije iz Normandije. Prevoditeljica Ingrid Šafranek ovako ga je opisala:

- Zamišljamo ga u vrtu između ribiza i gloga u cvatu, uz djecu i susjede, knjige i godišnja doba. Po bliskosti prirodi i poštovanju prema sitnicama, po čulnom, hinjeno naivnom, u stvari višestruko semantiziranom rukopisu, on je pomalo nalik na secesijsku pjesnikinju Colette u modernom izdanju, a njegova pohvala životu u provinciji na Proustov “Combray” u minijaturi. Cjelina djeluje tako kao da svirate Wagnera na usnoj harmonici, rekao je netko s blagom ironijom, ili simfoniju svijeta – na frulici.

Knjiga “Prvi gutljaj piva i druge male radosti” sadrži 34 zapisa, dugačka karticu ili dvije teksta sa naslovima: “Pomaganje u čišćenju graška”, “Pijuckanje porta”, “Kroasan u hodu”, “Branje kupina”, “Jesenji pulover”, “Čitanje na plaži”, “Staklene kugle”, “Roman Agathe Christie”… Nema potrebe da prepisujem sve naslove, jasno vam je. 

Kada je knjiga 1998. godine objavljena u Francuskoj postala je veliki hit, a Delerma su upoređivali sa Carverom.  Ali, kako to obično biva, odmah se pronašlo dovoljno gorkih ljudi da ga zbog tolike popularnosti nazovu udvornim populistom, antiintelektualcem, tješiteljem nezaposlenih... 

Mogu da razumijem popularnost ove knjige. Sjećate se (naravno da se sjećate, pa tek desetak dana smo zatvoreni u kućama) one brzine koja nas je uvukla u sebe a da nije pitala za dozvolu. Ne samo one koji žive u velikim gradovima, nego i ljude iz gradića, skoro sela. Svima i svuda nametnuto je da je dokonost grijeh, da samo ambicija malog čovjeka spašava. Sjećam se reklamne kampanje jednog univerziteta sa bilboardima na kojima su nasmijani studenti i studentice pozirali ispod slogana: “Ja sam ambiciozan”, “Ja sam samouvjerena”, “Ja sam lider”. Moraju tako. Govore im da je svijet ustrojen u redove i da niko ne želi da bude na njihovim krajevima. Ne moraju im ni govoriti, sami vide kako ljudi trče i pretiču zbog par sekundi prednosti nad drugima, dok znoj ulazi u oči a pogled se muti.  

Kada naiđete na knjigu koja slavi dokolicu, koja opisuje mir kuhinje dok se čisti grašak za ručak, ne ispuštate je iz ruku. Poželite da je svuda nosite sa sobom i gurate pod nos svima kao dokaz da dokolica nije ništa sramotno, da ona nije rezultat slabosti i neuspjeha, nego naprotiv, životnog trijumfa. 

Evo odlomka (u prijevodu Ingrid Šafranek) o čišćenju graška:

- Onda pomalo i razgovaramo, ali glazba riječi kao da dolazi iz dubine, prisna i smirena. Povremeno podignemo glavu da pogledamo drugu osobu, tek na kraju rečenice. Ali, ona mora zadržati pognutu glavu – takvo je pravilo. Razgovaramo o poslu, o planovima, o umoru – ali bez psihologije. Čišćenje mladoga graška ne postoji da bi se išta objašnjavalo, nego da bi se slijedio tijek stvari, s malim oklijevanjem. Bilo bi dovoljno pet minuta, ali tako je ugodno odugovlačiti, i mahunu po mahunu, zavrnutih rukava, produžiti jutro.

...

Nisam nikada bio u Rusiji. Kažu da je tamo kuhinjski sto, molim lijepo - kuhinjski, ne trpezarijski, centar društvenog života. Mir kuhinje...

I ja volim da sjedim za našim kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor. Ne vidi se mnogo iz te pozicije. Uvijek jedno te isto brdo, dvogrbo, ne pretjerano veliko, moglo bi se prehodati za pola sata. Ali, ipak, svaki dan na njemu pronađem nešto novo. Nedavno sam vidio kako na brdu spaljuju suho granje. Crni dim sukljao je u nebo. 

Uznemirio me taj prizor. Zašto? Ne znam. Nekakva mračna slutnja.

Kubanski pjesnik Retamar u pjesmi “Za trenutak” piše:

Ta svjetlost u noći

Je li od našeg reflektora

Ili od njihove artiljerije?

(Za trenutak sam zaboravio

Da je na nebu luna

I da zvijezda ima.)

                                                                  (Preveo: Jordan Jelić)

Tako i ja, nakon silnih vijesti o pandemiji, zaboravljam da su na brdu bašte, salata i mladi luk. Zaboravljam na proljeće. A to se ne smije.

(zurnal.info)